Ne radi to iz zadovoljstva niti da bi ispunio slobodno vreme. Lisičarke i vrganje suši, kiseli i pakuje u tegle, a tokom zime mu predstavljaju važan dodatak skromnim primanjima.
Teško je poverovati da je isti čovek 1995. godine posedovao tri prodavnice, vozio tamnoplavi BMW 525 i imao stan u centru grada.
Danas Sergej ima 67 godina i penziju od svega 19.480 dinara. Tri noći nedeljno radi kao čuvar parkinga, a jednom nedeljno odlazi u Svetofor po namirnice. Od supruge se razveo 2003. godine, dok mu ćerka živi u drugom gradu i viđa je jednom godišnje.
Na prvi pogled deluje kao sasvim običan penzioner. Međutim, šest meseci nakon što sam ga upoznao, komšinica tetka Vera ispričala mi je njegovu neverovatnu životnu priču, piše Stil.
Od inženjera do uspešnog trgovca
Sergej Vasiljević diplomirao je na elektrotehničkom institutu 1981. godine. Deset godina radio je kao inženjer-konstruktor i zarađivao 300 dinara. Posle smene igrao je šah u fabričkom klubu i čitao braću Strugacki.
A onda je 1991. godine odlučio da promeni život.
Dao je otkaz, od roditelja pozajmio 7.000 dinara i otišao u Poljsku. Vratio se sa dva kofera puna elektronike – kasetofona, pegli i fenova za kosu.
Sve je prodao za samo nedelju dana, a na razlici je zaradio iznos jednak četirima svojim inženjerskim platama.
Godinu dana kasnije imao je kiosk. Posle dve godine otvorio je malu prodavnicu.
Do 1995. godine posedovao je tri prodajna mesta širom grada, skladište u industrijskoj zoni, automobil sa vozačem i čuvara zaposlenog na puno radno vreme.
Novac je pristizao toliko brzo da, kako kaže, gotovo nije uspevao da ga prati.
Krzneni kaput od 8.000 dolara bio mu je „obična kupovina“
Sergej se i danas seća Nove godine 1996. Tada je supruzi u Moskvi kupio krzneni kaput vredan 8.000 dolara.
Platio ga je gotovinom u prodavnici u Tverskoj ulici.
U tom trenutku takav trošak za njega nije predstavljao ništa posebno. Bila je to samo još jedna kupovina.
„Mislio sam da je to zauvek“, kaže sada. „Nisam pio, nisam se kockao, nisam trošio novac. Radio sam. Sve sam radio kako treba. Mislio sam, još samo pet godina – i onda mogu da se opustim.“
Ali tih pet godina nikada nije dočekao onako kako je zamišljao.
Prodavnice su počele da se zatvaraju jedna za drugom
Prvi veliki udarac stigao je 1998. godine.
Sergej je obrtni kapital držao u dolarima, dok je istovremeno imao dinarske ugovore sa dobavljačima i bankarski kredit.
Posle 17. avgusta dolar je sa šest otišao na 21 dinar, domaća valuta se srušila, a dobavljači su utrostručili cene.
Za samo tri meseca izgubio je dve od svoje tri prodavnice jer više nije mogao da plaća kiriju.
Treću je uspeo da zadrži do 2003. godine.
Tada su počeli da stižu veliki trgovinski lanci. Mala prodavnica pored njih, kaže, gotovo da nije imala šansu.
Pokušao je da promeni poslovni model. Najpre se okrenuo premium proizvodima, zatim specijalizovanoj ponudi, a na kraju uslugama.
Ništa nije dalo željeni rezultat.
Do 2007. godine zatvorio je i poslednju prodavnicu.
Poslednju ušteđevinu uložio je u novi posao
Sergej nije želeo da odustane.
Godine 2009. preostali novac uložio je u automehaničarsku radionicu na periferiji grada. Verovao je da će mu novi posao omogućiti da ponovo stane na noge.
Radionica je opstala svega četiri godine.
Kriza 2014. godine zadala mu je poslednji udarac. Kupaca je bilo sve manje, kirija je rasla, a opremu je trebalo neprestano obnavljati.
Sa oko 50 godina Sergej je ostao bez posla i automobila, koji je prodao kako bi otplatio dugove. Od nekadašnje imovine ostao mu je deo stana koji je delio sa bivšom suprugom.
Tada je, kaže, shvatio grešku koja ga je najviše koštala.
„Znate li koja je bila moja najveća greška?“, kaže on. „Nisam diverzifikovao. Sva jaja sam stavio u jednu korpu. Kada su stvari krenule nizbrdo, nisam imao na šta da se oslonim. Moja žena nije radila, nisam imao ušteđevinu - sve je bilo u obrtu. Moja ćerka se iselila. I ostao sam sam sa stanom.“
Godinama je plaćao minimalne doprinose, a posledice oseća danas
Sergejeva penzija danas iznosi 19.480 dinara.
Obračunata je na osnovu njegovih deset godina rada kao inženjera i zvaničnih doprinosa koje je kasnije uplaćivao.
Tokom devedesetih i dvehiljaditih radio je za sebe i plaćao minimalne doprinose kako bi mu ostalo više novca za poslovanje i životne troškove.
U to vreme činilo mu se da je to logična odluka.
Danas na nju gleda potpuno drugačije.
„To je najbolnija stvar“, kaže on. „Devedesetih sam zarađivao novac koji niste mogli ni da zamislite. Mogao sam da potrošim više na večeru za jedan dan nego što sada potrošim na hranu za mesec dana. I šta? Sve je nestalo.
Nije ostalo ni penija u mojoj penziji. A momci u fabrici od kojih sam tada naručivao delove – oni dobijaju penzije od 28.000–31.000 dinara. Devedesetih su zarađivali deset puta manje od mene. A sada žive bolje.“
Danas radi kao čuvar i bere pečurke
Sergej radi skraćeno radno vreme kao čuvar parkinga. Tri noći nedeljno donose mu dodatnih 25.000 dinara mesečno.
Na to dolazi penzija.
Bavi se i branjem pečuraka, dok u vikendici, jednom od retkih ostataka iz nekadašnjeg života, ima malu baštu u kojoj uzgaja povrće.
Kaže da ima dovoljno za život, ali gotovo ništa za veće neplanirane troškove i lečenje.
Stomatološke zahvate uglavnom odlaže, a zubaru odlazi tek kada više nema drugog izbora.
Ipak, ne želi da se žali.
„Ne žalim se“, kaže on. „Živeo sam život punim plućima. Imao sam godine kada sam jeo u najboljim restoranima i odmarao u Emiratima kada je malo ljudi tamo išlo. Neki ljudi nikada nisu videli more celog života. Ali šteta je što se na kraju puta nađete u redu u banci da biste podigli penziju, a pored sebe vidite čoveka koji je ceo život proveo strugajući delove na mašini – a ima još mnogo toga.“
Jednu stvar bi uradio potpuno drugačije
Pitao sam Sergeja šta bi rekao sebi iz 1995. godine kada bi mogao da se vrati u prošlost.
Nije odgovorio odmah.
Razmislio je, a zatim rekao:
„Rekao bih: kupite stanove. Ne samo jedan, već tri ili četiri. Izdajte ih u zakup i zadržite ih. Uložite polovinu svog poslovnog prihoda u nekretnine. Ne u inostranstvu, ne u devize, ne u banke - u stanove. I pošteno plaćajte svoje dugove, kako se i očekuje. Puno radno vreme. Sada bih živeo od penzije od 50.000 i prihoda od iznajmljivanja još sto hiljada. A tada sam mislio da je posao zauvek.“
Na kraju je dodao još jednu lekciju koju danas prenosi mlađima:
„A sinovima mojih prijatelja kažem: momci, radite u državnoj službi ili u velikoj kompaniji koja plaća belu platu. Ne upuštajte se u sopstveni posao osim ako nemate rezervni plan. Ja nisam. I evo rezultata.“
BONUS KLIP Pogledajte vesti o EXPO2027:
Za najnovije biznis vesti iz Srbije i sveta, pratite nas na Tiktoku, Fejsbuku i na našoj Instagram stranici.
Komentari (0)