Japanci su poznati po štedljivosti, a generacija koja danas odlazi u penziju radni vek uglavnom je provela tokom perioda ekonomskog procvata, kada su mnogi imali stabilna zaposlenja i redovno izdvajali novac za penziju. Nakon dugogodišnjeg rada mnogi su dobijali i jednokratne otpremnine, što im je omogućavalo dodatnu finansijsku sigurnost, pa i mogućnost da sebi priušte putovanja. Ipak, takva slika ne važi za sve japanske penzionere.
Prosečna starosna penzija bivših zaposlenih koji su bili uključeni u sistem penzijskog osiguranja zaposlenih (Kosei Nenkin), zajedno sa osnovnom penzijom, iznosi oko 150.000 jena, odnosno približno 860 evra. Oni koji su bili osigurani samo u nacionalnom penzijskom sistemu (Kokumin Nenkin) primaju u proseku oko 59.000 jena mesečno, odnosno oko 340 evra. Koliko je teško živeti sa takvim primanjima pokazuje priča 71-godišnjaka iz japanskog grada Ivakija, prenosi Mojevrijeme.hr.
Penzija od 570 evra mu nije dovoljna za život u Japanu
Yoshihide Abe (71) živi sam u stanu od svega 13 kvadratnih metara i prima penziju od oko 100.000 jena, odnosno približno 570 evra. Ipak, zbog sve većih životnih troškova mora da nastavi da radi.
"Svaki dan odlazim na spavanje već u 18 časova, a budim se u jedan sat posle ponoći jer moram na posao. Radim kao dostavljač novina i bilo bi veoma nezgodno kada bih prespavao i zakasnio", ispričao je za Fukushima Chuo Television.
Čak i uz dodatni posao u penziji, jedva uspeva da pokrije osnovne životne troškove.
"Cene hrane neprestano rastu, a poskupeli su i struja i gas. Sa dolaskom hladnijih dana očekuju me i dodatni troškovi grejanja. Da nema novca koji zaradim raznoseći novine, ne bih mogao da živim", iskreno priznaje ovaj 71-godišnjak.
Ispričao je i kako je izgledao njegov radni vek i koje su životne okolnosti uticale na njegove finansije.
"Nakon završetka fakulteta u Tokiju zaposlio sam se u kompaniji povezanoj sa nekadašnjim Japanskim nacionalnim železnicama. Pošto sam bio najstariji sin u porodici, prilikom izbora posla najvažnija mi je bila sigurnost. Mislio sam da kompanija povezana sa nacionalnim železnicama neće propasti", prisetio se.
Siguran posao napustio zbog brige o majci
U toj kompaniji proveo je 25 godina, a nakon očeve smrti odlučio je da se vrati u rodni Ivaki kako bi brinuo o majci, koja je živela sama.
"Smatrao sam da je to moja dužnost kao najstarijeg sina", objasnio je.
Nakon povratka zaposlio se preko lokalne agencije za privremeno zapošljavanje i narednih devet godina brinuo o majci, koja je preminula 2011. godine.
Tek tada je, kako kaže, počeo ozbiljnije da razmišlja o sopstvenoj starosti i životu koji ga čeka nakon završetka radnog veka.
"Kada sam bio mlad, uopšte nisam razmišljao o penziji. Mislio sam da ću moći da živim od penzije, ali sam vremenom počeo da shvatam da bi to moglo da bude veoma teško", rekao je.
Penzija koju je primao nakon odlaska u penziju gotovo u celosti odlazila mu je na stanarinu i račune. Danas živi veoma skromno i pokušava da smanji sve troškove. Uz pomoć neprofitne organizacije koja pomaže starijim osobama da pronađu smeštaj, a koja mu je ujedno bila i garant, preselio se u skroman stan sa niskom mesečnom kirijom.
BONUS KLIP Pogledajte vesti o EXPO2027:
Komentari (0)