Mnogi roditelji jedva čekaju da jednog dana postanu bake i deke. Veruju da ih tada čeka najlepši deo porodičnog života – bezbrižno uživanje sa unucima, mnogo ljubavi, igre i nežnosti, ali bez svakodnevnih roditeljskih obaveza. Međutim, stvarnost ponekad donese osećanja na koja niko nije spreman, piše Ona.rs, i insider.

Dolazak unuka može probuditi ne samo ogromnu ljubav već i potpuno neočekivan strah. Odjednom, više ne brinemo samo za svoju decu, već i za njihove najdragocenije biće. Upravo to doživela je jedna baka i životni kouč, koja je iskreno opisala kako se njena nekadašnja roditeljska bezbrižnost pretvorila u stalnu brigu za unuke.

Dok je nosila svoju majušnu unuku niz stepenice, kroz glavu joj je proletela misao koju, kako kaže, pre 30 godina nikada ne bi imala.

„Šta ako mi isklizne iz ruku i ispustim je?“

Čvrsto je privila bebu uz sebe i nastavila prema kuhinji, gde je trebalo da zagreje majčino mleko koje joj je ostavila snaja.

Pošto je svog sina dojila, nikada ranije nije morala da razmišlja o temperaturi mleka za flašicu. Sada je, međutim, i taj jednostavan zadatak postao razlog za zabrinutost.

„Šta ako je opečem?“

Te noći budila se nekoliko puta, uverena da je prespavala bebin plač.

„Šta ako joj zatrebam, a ja je ne čujem?“

Tokom dana pronalazila je nove moguće opasnosti. Pitala se šta bi se dogodilo kada bi joj unuka iskliznula iz ruku dok je kupa ili kada bi porodični pas postao ljubomoran i pokušao da je ugrize.

Stalno je razmišljala o tome da bi se nešto moglo dogoditi upravo dok je ona odgovorna za bebu – nešto što bi zauvek promenilo njen život.

Zašto je strah za unuke ponekad veći nego strah za sopstvenu decu?

Mislila je da je biti baka jednostavnije nego biti roditelj. Dobijate svu ljubav i radost, a nemate svakodnevnu odgovornost koju podrazumeva odgajanje deteta.

Međutim, njeno iskustvo pokazalo joj je sasvim drugačiju stranu ove uloge.

Ako bi se nešto dogodilo njenoj unuci, ne bi patila samo ona. Morala bi da gleda i svog sina i snaju kako prolaze kroz neizmernu bol. Upravo je ta pomisao činila njene strahove još intenzivnijim.

Nekada sam bila mnogo bezbrižnija

Kada je prvi put postala majka, bila je mlada, puna energije, optimizma i životnih planova. Prema Enneagramu, pripada tipu ličnosti koji se naziva „Entuzijasta“, pa su joj misli uglavnom bile ispunjene lepim snovima i velikim očekivanjima za budućnost svoje dece.

Bila je uverena da će se svet nekako prilagoditi njihovim željama.

Ali godine i životna iskustva promenili su njen pogled na svet.

Tokom decenija gledala je kako prijatelji gube decu, kako se ozbiljne bolesti pojavljuju bez upozorenja i kako nesreće u jednom trenutku mogu da promene čitave živote.

Vremenom je, kako priznaje, razvila gotovo neverovatnu sposobnost da unapred zamišlja najgore moguće scenarije.

Danas ima mnogo više znanja nego kada je postala majka. Diplomirala je psihologiju i verovala da je dobro pripremljena za podizanje samouverene i emocionalno zdrave dece.

Znala je koliko je važno kritikovati detetovo ponašanje, a ne njegovu ličnost. Umesto da kaže „Ti si loš dečak“, trebalo je da kaže „Ponašaš se loše“.

Razumela je i značaj pohvale, ohrabrivanja truda i stvaranja zdravog osećaja sopstvene vrednosti.

Znala je da su ljubav, dobre vrednosti i čvrsti temelji važni za detetov razvoj.

Ipak, danas shvata nešto što ranije nije mogla u potpunosti da razume: čak ni najbolje namere, znanje i roditeljski trud ne mogu da garantuju da će u životu sve uvek biti dobro.

Možda znam previše i zato toliko brinem

Kao životni kouč, godinama je pomagala ljudima da prepoznaju iskustva iz detinjstva koja su oblikovala njihova uverenja i sliku o sebi.

Kroz razgovore je naučila da čak i naizgled beznačajne situacije mogu ostaviti dubok trag na detetu.

Roditelji često nisu ni svesni da jedan običan razgovor, nepromišljena rečenica ili trenutak nestrpljenja mogu postati uspomena koju će dete dugo nositi sa sobom.

Zbog svega što je naučila, danas ponekad previše analizira i najobičnije trenutke provedene sa unucima.

Dok se igraju, pita se:

Da li su moju šalu pogrešno razumeli?

Da li su moje reči ohrabrenja doživeli kao kritiku?

Da li su primetili moju nestrpljivost kada su me prekinuli?

Da li im previše pomažem i time šaljem poruku da nisu sposobni sami nešto da urade?

Ili im, možda, premalo pomažem i ostavljam utisak da ne mogu da računaju na mene?

Priznaje da joj takve misli često teško padaju. Želela bi da jednostavno uživa u vremenu koje provodi sa njima, bez neprestanog preispitivanja svakog svog postupka.

Ipak, biti baka je jedna od najlepših životnih uloga

Uprkos svim strahovima, ne krije koliko obožava što je baka.

Kada uspe da ostavi brige po strani, najviše uživa u tome da se prepusti malim svetovima svojih unuka – njihovim igrama, kamiončićima, crtežima i pričama.

Primećuje i koliko se njena sadašnja uloga razlikuje od vremena kada je odgajala sopstvenu decu.

Tada su je svakodnevno čekale brojne porodične, životne i poslovne obaveze. Sada ima više vremena, više iskustva i drugačiji pogled na ono što je zaista važno.

Više ne mora da razmišlja o tome da li je uradila baš sve kako treba. Želi da svojim unucima pruži ono što joj se čini najvažnijim: bezuslovnu ljubav i sigurnost da uvek mogu da računaju na nju.

Jer, kako je kroz svoje iskustvo shvatila, biti baka nije uvek samo bezbrižna igra i maženje. To je i nova vrsta ljubavi, ona koja sa sobom nosi nove brige, strahove i odgovornost.

A možda je upravo to druga strana ljubavi o kojoj se mnogo ređe govori.

BONUS KLIP Pogledajte vesti o EXPO2027:

atrakcija