Đurđevdan je hrišćanski i narodni praznik koji se proslavlja 6. maja (23. aprila po starom kalendaru), čime se obeležava uspomena na Svetog Đorđa.

Praznik je pun narodnih običaja

Đurđevdan je praznik sa puno običaja i magijskih radnji za zaštitu, zdravlje i plodnost, koje se tog dana obavljaju. Običaji i verovanja vezana za Đurđevdan su u srpskom narodu svakako postojali i pre nego što je primio hrišćanstvo. Sveti Đorđe je svojim praznikom zauzeo mesto starog srpskog božanstva plodnosti Jarila i njegovog praznika.
Crkva na ovaj dan obeležava pogubljenje Svetog Georgija, koje se desilo 23. aprila 303. godine.

Đurđevdanski venčić i kupanje u reci

Đurđevdan se smatra za granicu između zime i leta, praznik vezan za zdravlje ukućana, udaju i ženidbu mladih iz kuće, plodnost stoke i dobre useve.
Za malo koji praznik kod Srba je vezano toliko običaja i verovanja, pa i magijskih radnji.

Glavni običaji su: pletenje venaca od bilja, umivanje biljem, kupanje na reci. Uveče, uoči Đurđevdana, neko od ukućana sakupi zelene grančice u najbližoj šumi i njima okiti vrata i prozore na kući i ostalim zgradama kao i ulazne vratnice i kapije. Ovo se čini da bi godina i dom bili berićetni – da bude zdravlja, ploda i roda u domu, polju, toru i oboru. Ponegde je običaj da ovo kićenje zelenilom vrše na sam Đurđevdan pre zore.

Prva sedmica posle Vaskrsa naziva se Svetla nedelja, koja se smatra produžetkom praznika. Ova nedelja naziva se i trapava sedmica tokom koje se ne poste ni sreda ni petak.

 Da je Đurđevdan pao u prošlu nedelju, slava bi bila mrsna

Kada se post završi, sledeća nedelja je trapava nedelja i tada se jede samo mrsna hrana.

Na dan slave žito se osveštava za pokojne pretke porodice, a ne za sveca.

Pravilo je i da sveća bude od voska, a ne od parafina.