Tucindan je dan kada se, prema tradiciji, sprema pečenica za Božić.

Nekada se pečenica "tukla", ubijala krupicom soli, kasnije ušicama od sekire, pa se onda, ubijeno ili ošamućeno prase ili jagnje klalo i redilo. Zato je ovaj dan nazvan Tucindan.

Za pečenicu se obično kolje prase ili jagnje, a uz to neko još kolje i priprema pečenu ćurku, gusku ili kokoš.

Običaj vezan za pripremu pečenice ostao je verovatno iz starih, mnogobožačkih vremena, vezan za žrtvoprinošenje.

Crkva ga je prihvatila i blagoslovila, jer posle božićnog posta, koji traje šest nedelja, jača hrana dobro dođe, pogotovo što su tada izuzetno jaki mrazevi i zime.

Na Tucindan, po narodnom verovanju, decu ne valja tući, jer će cele godine biti nevaljala i bolovaće od čireva.

Deca se ne smeju kažnjavati


Nekada su se deca “koja to zasluže” i kažnjavala i tukla na Tucindan, ali posle toga ne, jer bi, po verovanju, na mestu udarca iskočili čirevi.

U nekim mestima severnog Banata se održao taj običaj, pa roditelji simbolično “tuku” decu da bi bila poslušna.

Neki drugi izvori navode da se na Tucindan deca ne smeju tući, upravo zato što im mogu izaći čirevi. Ako neko nekog i slučajno udari, taj udareni mora brzo da izgovori: Ćiri, miri da imaš dvadesetčetiri.

Spremanje kuće za Božić


Od Tucindana počinje i spremanje kuće za Božić.

Domaćica priprema brašno za mešenje, posudu sa zrnevljem žita, menja slamu u gnezdima za živinu, pribavlja suve šljive, smokve, orahe, novčiće i bombone koje će na Badnje veče prosuti po slami rasutoj u kući, a koje će deca pokupiti pijučući.

Na taj dan, prema verovanju, ništa se ne sme davati, niti iznositi iz kuće, ali je zato tada neophodno vratiti sve dugove, da domaćin ne bi bio dužan do sledećeg Božića.