U vreme nečestivih careva rimskih behu mnoga gonjenja hrišćana a bezbrojni ispovednici imena Hristova i mučenici behu na razne načine ubijani, a sveta tela njihova, bacana zverovima i pticama da ih raznesu.

Njihova tela bila su potajno od strane vernih skupljana i po skrovitim mestima, po kućama i po gradinama časno sahranjivana.

Tako su i u Evgeniji, blizu Carigrada, bile sahranjene mošti mnogobrojnih svetih mučenika, za Hrista postradalih, i mnogo se godina nije znalo za njih.

A kada idolopokloničko neznaboštvo presta, i mučitelja nesta, i pod hrišćanskim carevima se prosveti vaseljena svetlošću svete vere i Crkva beše na miru, tada božanskim otkrivenjem na čudesan način pokazaše sebe iz nedara zemlje, kao svetilnici ispod poklopca, i svete mošti mučenika u Evgeniji.

Jer na mestu gde behu sahranjene stadoše se isceljivati od različitih bolesti, pošto je Bog na taj način hteo da otkrije i proslavi sluge svoje.

I dođe tamo episkop sa crkvenim klirom i, kad raskopaše to mesto, nađoše mnoge mošti svetih mučenika, čija imena zna samo Gospod, koji ih je zapisao u Knjigu Života na nebesima.

Sve te svete mošti behu čitave i netruležne, jer se na njima ispuni reč Svetoga Pisma: Čuva Gospod sve kosti njihove, i ni jedna se od njih neće slomiti. Usto one i veliki miris puštahu iz sebe, i čudesa tvorahu, isceljujući svaku bolest, i izgoneći zle duhove iz ljudi. I biše svečano prenesene u crkvu, pri čemu je učestvovalo ogromno mnoštvo vernih, pevajućn psalme i pesme duhovne.

Potom bi otkriveno jednom kliriku, Nikoli Kaligrafu, mužu vrlinskom, da se među tim moštima nalaze i mošti svetog apostola Andronika, jednog od Sedamdesetorice, i pomoćnice mu Junije, o kojima sveti apostol Pavle u Poslanici Rimljanima govori ovo: Pozdravite Andronika i Juniju, moje rođake i drugare u sužanjstvu, koji su znameniti među apostolima.

Nad moštima apostola Andronika sagradio je car Andronik I, divan hram u XII veku.

Sveti mučenik Mavrikije i sedamdeset vojnika stradao je u vreme cara Maksimijana. U gradu Apamiji sirskoj Mavrikije beše starešina mesne vojske. Neznabošci ga tužiše caru kao hrišćanina i kao sejača vere hrišćanske među vojnicima. Sam car dođe i povede istragu. S Mavrikijem bi izvedeno pred cara i sedamdeset vojnika hrišćana, među kojima i sin Mavrikijev Fotin.

Ni pretnja careva ne može pokolebati ove junake. Na pretnje careve odgovoriše: „O care, nema straha u dobroumnoj i moćnoj duši onih koji ljube Gospoda!“ Kada car naredi te svukoše s njih vojničke pojase i haljine, oni mu rekoše: „Bog naš obući će nas haljinama i pojasima netruležnim, i večnom slavom!“ Kada ih car ukorevaše što su prezreli čast vojničku, datu im od njega, oni odgovoriše: „Čest tvoja je beščešće, jer si zaboravio Boga koji ti je dao carsku vlast!“

Tada car naredi, te pred očima Mavrikijevim posekoše mu sina Fotina, da bi time ustrašio oca i ostale. No Mavrikije reče: „Ispunio si našu želju, o mučitelju, i poslao si napred pred nama Fotina, vojnika Hristova“. Tada ih car osudi na najnečovečniju smrt: odvedoše ih u neko blato, obnažiše, privezaše za drveće i namazaše medom, da ih komarci, ose i stršljenovi izujedaju.

U strašnim mukama predadoše duše Bogu tek desetog dana i odoše da se večno raduje s angelima svetim na nebu.

Hrišćani tajno uzeše tela njihova i česno pogreboše. Ovi hrabri Hristovi vojini postradaše oko 305. godine.

Moltiva


Mučenici Tvoji Gospode, u stradanju svome su primili nepropadljivi venac, od Tebe Boga našega, jer imajući pomoć Tvoju mučitelje pobediše, a razoriše i nemoćnu drskost demona: NJihovim molitvama spasi duše naše.