Lazareva subota, u srpskom narodu poznata i kao Vrbica, važan je praznik kojim se obeležava dan kada je isus Hrist ušao u Jerusalim, gde su ga prva s radošću dočekala deca i posvećen je uspomeni na vaskrsenje Lazara.

Ove godine pada 27. aprila, a uvek se praznuje tačno osam dana pred Uskrs.

Na Lazarevu subotu, koja se slavi uoči Cveti, praznuje se spomen na čudo koje je Hristos učinio podigavši iz mrtvih svog prijatelja Lazara iz Vitanije.

Prema Jevanđelju po Jovanu, na vest o Lazarevoj smrti, Isus Hrist je došao u Vitiniju gde je njegov prijatelj već četiri dana bio sahranjen. Došao je do groba i zatražio da se skloni kamen. Pozvao je Lazara da izađe i ovaj je to učinio, uvijen u pogrebni pokrov.

Ovo čudo je bilo i neposredni uzrok presude na smrt raspećem, koje će ubrzo uslediti.

Lazar je živeo još trideset godina nakon vaskrsenja kao episkop na Kipru, gde ga je posetila i Bogorodica.

Lazarevo vaskrsenje je pobeda života nad smrću.

Ovo je praznični dan u kome se ne rade teži poslovi.

Za taj dan majke svečano obuku svoju decu, pa čak i onu najmanju, od nekoliko meseci, donose svečano obučenu u crkvu, kupuju im zvončiće vezane na trobojku i stavljaju oko vrata, a venčiće na glavu.

Deca se raduju, trče po porti i učestvuju u ophodu oko crkve.

Mlade vrbove grančice se odnose kućama i stavljaju pored ikone i kandila.

Pored vrbe i zvončića, još jedan važan element Vrbice jeste sveže cveće, jer običaji nalažu i da se ono danas nabere, a potom ostavi da prenoći u vodi.

Sutradan, na Cveti, svi ukućani treba da se umiju tom vodom kako bi bili zdravi.

U pojedinim delovima Srbije postoji običaj da se organizuju povorke Lazarica – neudatih, mladih devojaka koje su lepo obučene i bogato okićene išle od kuće do kuće i pevale simbolizujući dolazak letnjeg perioda.

Domaćini bi ih pozdravljali i darivali.






Sa ovim praznikom počinju veliki Vaskršnji praznici.