Rastko Nemanjić (1175–1236.), crkveno Sveti Sava, je bio raški plemić iz vladarske porodice Nemanjića, uticajni diplomata i prvi srpski arhiepiskop.[2] Srpska pravoslavna crkva ga slavi kao svog osnivača.

Bio je najmlađi sin velikog župana Stefana Nemanje I i brat kraljeva Vukana i Prvovenčanog. Uz podršku vaseljenskog patrijarha je proglasio samostalnost Pravoslavne crkve u Srbiji od Ohridske arhiepiskopije 1219. godine i postavio temelje današnje Srpske pravoslavne crkve. Od pape iz Rima je dobio kraljevsku krunu i potvrdu suverenosti za tadašnju Srbiju.[2] Nakon krunisanja brata Prvovenčanog, radio je na jačanju crkvene organizacije. i podizanju duhovnosti srpskog naroda. Napisao je ili priredio nekoliko dela poglavito namenjenih organizaciji crkve. Najznačajnija su: Zakonopravilo, Hilandarski tipik, Studenički tipik i Žitije svetog Simeona. Na Svetoj gori je, zajedno sa ocem Nemanjom, obnovio manastir Hilandar, a uz njegovo ime pominje se i osnivanje manastira Žiča u Srbiji.

Dan svetog Save, Savindan, obeležava se 27. januara po gregorijanskom, odnosno 14. januara po julijanskom kalendaru, kao crkveni praznik, i kao "školska slava" u Srbiji i Republici Srpskoj.

Zbog jakog Savinog kulta, pravoslavlje kod Srba se nekad naziva i svetosavlje.

U društvu Boga ili nekog drugog sveca, on putuje s kraja na kraj zemlje i ljudima deli pravdu. Često se zamišlja kao starac sede brade prerušen u prosjaka, koji iskušava bližnje moleći ih za gostoprimstvo ili kakvu drugu uslugu. U zavisnosti od njihovih postupaka, on ih blagosilja ili proklinje.

Običaji
Želeći da umilostive Svetog Savu, mnogi nisu radili na dan njegovog praznika. Posebno se pazilo da se ne čini ništa što bi moglo da prizove vukove. Izvođene su i razne kultne radnje da bi se stoka zaštitila.

Narodno verovanje kaže da ako na dan Svetog Save zagrmi u državi će se desiti važni i prelomni događaji, ili će se sigurno nešto rđavo desiti, pošto su udari gromova izuzetno retka pojava zimi. O grmljavini na Svetog Savu govori se i u narodnoj pesmi “Početak bune na dahije”. Isto tako postoji i verovanje da sunčan dan na Svetog Savu donosi blagostanje i srećnu i rodnu godinu.

Postoji narodno verovanje da na Svetog Savu ne sme da se nosi ništa crveno. Ovo verovanje potiče iz starih vremena, dok su seljaci strahovali da im vukovi ne pojedu stoku. Sveti Sava se smatrao pastirom i zaštitnikom stoke, te se ona na Savindan po običaju sama puštala na ispašu. Međutim, crveno se nije nosilo jer se verovalo da boja krvi privlači vukove.