Verovatno ćete se nasmejati kada pročitate da je na osnovu istraživanja zaključeno kako su sreća u životu i jedan deo posla međusobno povezani. Kako to inače u životu biva, shvatimo da nam nešto nedostaje tek kada to izgubimo, a u ovom slučaju radi se o kolegijalnim odnosima. Ovi podaci se temelje na istraživanju koje traje već 85 godina, a kraj mu nije ni blizu, piše Mirovina.hr.
Što nas čini sretnima? Verovatno je to jedno od pitanja koje se neprestano pitamo u svakoj životnoj dobi. Isto to su se pitali naučnici s Harvarda još 1938. godine kada su započeli istraživanje koja traje i danas. Iako se istraživanju ne nazire kraj, nakon 85 godina istraživači su došli do kojekakvih saznanja o ljudskoj sreći.
Sve je započelo kada su prikupili zdravstvene kartone 724 osobe iz raznih delova sveta nakon čega su im postavili detaljna pitanja o njihovim životima u razmacima od dve godine. Kako su ispitanici ulazili u srednje i kasne godine života, u sklopu ovog istraživanja o sreći često su postavljana pitanja i o odlasku u penziju.
Daleko važniji odnosi nego što mislimo
Penzionerima ne nedostaje posao, već ljudi, odnosno kolege, zaključak je istraživanja koje još traži tajnu sreće već 85 godina i ne nazire mu se kraj. Na temelju prikupljenih odgovora ispitanih zaključeno je kako je upravo nedostatak provođenja vremena s kolegama najveći izazov s kojim se suočavaju penzioneri širom sveta. Izgleda kako su odnosi s kolegama daleko važniji nego što mislimo, navodi cnbc.com.
Kada je u pitanju penzija, često se brinemo o zdravstvenim problemima, odgovarajućoj nezi i novcu, ali prema ovom istraživanju, najbolje godine u penziji ćemo provesti ako pronađemo način za održavanje odnosa s kolegama. Ovome u prilog ide i novi zaključak Svetske zdravstvene organizacije o usamljenosti, koju su definisali kao hitni i opasan problem.
Penzioneri o nedostatku odnosa
Jedan ispitanik je na pitanje što mu nedostaje u 50 godina dugom lekarskom stažu otkrio je kako mu u penziji ne nedostaje apsolutno nijedan aspekt posla, već ljudi i prijateljstva.
Ispitanik Leo DeMarco, razmišlja slično poput njega. Nekadašnji srednjoškolski profesor DeMarco je otkrio kako mu je u penziji bilo teško ostati u kontaktu sa svojim kolegama.
– Podučavanje je moja duhovna hrana. Divno je pomoći nekome pri sticanju određenih veština. Podučavanje mladih ljudi je ono što je započelo celi proces mog istraživanja, tvrdi DeMarco.
Ne postoji aktivnost koja to može zameniti
S druge strane, Henry Keane je bio prisiljen otići u penziju jer je došlo do velikih promena u njegovoj firmi. Odjednom je imao vremena i energije napretek. Počeo je volontirati u dvema organizacijama, uz to, višak vremena je posvetio svojim hobijima kao što su obnavljanje nameštaja i skijaško trčanje. Uz sve navedene aktivnosti, u penziji mu je i dalje nedostajalo ‘ono nešto’.
– Moram raditi. Ništa preznačajno, ali shvatam da jednostavno volim biti okružen ljudima, pojasnio je Keane naučnicima.
Keaneovo saznanje podseća na važnu lekciju ne samo o penzionisanju, već i o samom poslu.
Često smo opterećeni finansijskim brigama i rokovima, tako da ne primećujemo koliko su nam važni kolegijalni odnosi sve dok oni ne nestanu.
Svaki radni dan važan je deo našeg ličnog iskustva i zaista bismo trebali pomno razmisliti o obogaćivanju kolegijalnih odnosa, jedan je od zaključaka studije.
