Sloboda Trajković nikada nije saznala da je njoj upućeno jedno od najlepših ljubavnih pisama na ovim prostorima, a upravo ono je zapečatilo sudbinu cele njene porodice. Bila je verenica Ive Lole Ribara, a cenu te ljubavi platila je glavom.

Rođena je u porodici uglednog apotekara Svetolika Trajkovića 7. oktobra 1918. godine u Vrnjačkoj Banji. Dobila je ime Sloboda zato što je rođena u godini kada se završio Prvi svetski rat i došla dugo iščekivana sloboda. Njen otac je kao veliki rodoljub pomagao partizanima slanjem lekova, a brat Miroslav je bio aktivni učesnik Antifašističkog pokreta, pa je upravo zahvaljujući njemu, ona jednom pilikom upoznala čuvenog sekretara SKOJ-a - Ivu Lolu Ribara.

Ljubavno pismo izazvalo porodičnu tragediju

Po očevom zahtevu, brat Miroslav i sestra Milica su nastavili porodičnu tradiciju i upisali studije farmacije, dok je Sloboda bila student hemije. Porodice Ribar i Trajković je za večerom 6. aprila 1941. godine trebalo da se dogovore oko svadbe Ive i Slobode, ali do ovog susreta nikada nije došlo zbog bombardovanja Beograda tog dana.

Kada je počeo rat, a Lola krenuo u partizane, Sloboda je želela da krene sa njim, ali je on odbio rekavši joj da je suviše krhke građe i da neće izdržati surove uslove narodnoslobodilačke borbe. Na njegov zahtev, ona se tada sklonila iz Beograda kod tetke u Vrnjačku Banju, ali nažalost, tako nije uspela da izbegne strašnu sudbinu.

Ljubav između mladog para je bila veoma jaka, o čemu svedoči i Ivino pismo upućeno Slobodi, koje se danas smatra jednim od najlepših ljubavnih pisama ikada napisanih na ovim prostorima.

[caption id="attachment_11513" align="alignnone" width="900"]ivo lola ribar Foto: Wikipedia[/caption]

Najdraža jedina moja!

Pišući ovo pismo ja se pouzdano nadam – optimista sam, kao i uvijek! – da te ono nikad neće stići već da ćemo se nas dvoje vidjeti i uvijek ostati zajedno. Jer ovo pismo je zato i pisano.

U ovom trenutku, kada polazimo u posljednju, odlučnu etapu boja od kojeg zavisi, pored ostalog i naša lična budućnost i sreća, – želim da ti kažem nekoliko prostih i jednostavnih stvari.

U mom životu postoje samo dvije stvari: moja služba našem svetom cilju i moja ljubav prema tebi, najmilija moja. Našu sreću i život koji smo htjeli nismo, kao ni milioni drugih,mogli ostvariti izolovano, već samo preko naše borbe i nase pobjede. I zato su te dvije stvari u suštini, u meni samom, jedno.

Znaj dušo, da si ti jedina koju sam volio i koju volim. Sanjao sam i sanjam o našoj zajedničkoj sreći – onakvoj kakvu smo željeli, o sreći dostojnoj slobodnih ljudi. To je jedina prava sreća, jedina koju treba željeti.

Ako primiš ovo pismo – ako dakle ja ne doživim taj veliki čas, nemoj mnogo tugovati, najdraža! U svijetu u kome budeš tad živjela, naći ćeš , uvijek živ, najbolji dio mene samog i svu moju ljubav prema tebi.

Za tebe sam siguran da će tvoj put biti prav i onakav kakav mora da bude. Na njemu, na putu života naći ćeš osvetu i sreću.

Mnogo, mnogo te volim, jedina moja! I želim da nikad ne dobiješ ovo pismo, već da zajedno s’ tobom dočekam veliki čas pobjede. Želim da te svojom ljubavi učinim onako srećnom kao što to zaslužuješ.

Uvijek tvoj."