Nema sačuvanih istorijskih podataka o prepodobnom Zosimu Tumanskom, osim narodnih predanja o njegovom životu i podvizima.

Prema predanju prepodobni Zosim Sinait nesrećnim slučajem je stradao, a to je zabeleženo tek u XIX veku.

Pripada grupi monaha isihasta, poznatih pod imenom Sinaiti, koji su u vreme kneza Lazara, naselili Srbiju.

Ako uzmemo kao tačnu pretpostavku da je Prepodobni Zosim bio učenik Grigorija Gornjačkog, onda iz toga možemo zaključiti da je u Srbiju verovatno došao sa svojim učiteljem u Gornjačku klisuru, odakle je vremenom, želeći usamljeniji i skrovitiji život, prešao u Podunavlje, nastanivši se u nepristupačnim tumanskim šumama, koje do danas postoje.

Za mesto svoga tihovanja odabrao je pećinu isposnicu u kojoj je uredio prostor za život i bogosluženje.

Podvizavajući se revnosno i istrajno, nije ostao nepoznat narodu, koji je sa ljubavlju zapamtio ime i mesto njegovog podviga.

U narodu braničevskog kraja vekovima živi predanje da se Prepodobni Zosim Sinait upokojio kada ga je nehotice ranio Miloš Obilić, koji je imao dvor u neposrednoj blizini manastira Tuman i koji je u njegovoj okolini obično lovio.

Svi putopisci koji su se našli u Tumanu tokom XIX veka sa manje i više detalja opisali su spomenuto predanje.

Ljudi svakodnevno dolazi u manastir Tumane, moleći svetitelja za isceljenje svojih bolesti i oslobođenje od nevolja.

Oni koji čekaju u redovima za molitvu dolaze iz različitih sredina, a nakon što prime utehu i blagoslov svetitelja iz Tumana, odlaze kao promenjeni ljudi, svedoče mnogi posetioci manastira.



Srpska pravoslavna crkva i njeni vernici danas slave i Svetog Emilijana Ispovednika


Sveti Emilijan je bio kizički episkop i Hristov Ispovednik koji se zbog asketskog života udostojio arhijerejstva, ali je doživeo i mnoga stradanja za vreme cara Lava III Isavrijanca ikonoborca.

Primoravali su ga da se odrekne načina života koji je odan Bogu, ali nisu uspevali da ga pokore, ostajao je nepokolebljiv i veran svojoj veri.

Zbog toga je pretrpeo mnogo muka od jeretika, proganjali su ga i vodili u tamnicu. On je to trpeo u nadi da će za ta stradanja dobiti večni mir.

Beseda na današnji dan:

Ratovi među hrišćanskim narodima nisu isto što i ratovi među neznabošcima.

Neznabošci su ratovali s ponosom, hrišćani ratuju sa stidom. Neznabožačke vere naselile su svoje nebo samo ratnicima, hrišćanska vera obećava nebo svetiteljima.

Kao što hrišćani ponavljaju, po slabosti, i druge neke grehe neznabožačke, tako ponavljaju i greh ratovanja. No Bog ispituje srca i zna, s kakvim nastrojenjem neznabošci greše, a s kakvim hrišćani.

Odricali su se Hrista fariseji, odrekao ga se i Petar. No fariseji su ga se odricali sa zlobom nepokajanom, a Petar ga se odrekao sa stidom, i opet ga priznao s pokajanjem.

No šta da kažemo, braćo, o mačevima i kopljima strasti, kojima ubijamo duše svoje i duše svojih bližnjih? O kad bi raskovali te mačeve u raonike, da duboko oremo duše i sejemo blagorodno seme mira Hristova u sebi!

I kad bi raskovali ta koplja u srpove, da žanjemo korov u dušama i spaljujemo! Tada bi se mir Hristov vodvorio u dušama sviju nas, kao što se vodvorio u dušama svetitelja.

Ko bi onda i pomislio na rat protiv suseda, i naroda susednih?