Brinem o majci od 85 godina i njenoj sestri. Treba da uskladim svoje snage i želje u poslu sa drugim obavezama. Važno mi je i vreme koje provodim sa unukom i ćerkom. Sve manje nalazim vremena za sebe. Vesele sam prirode, volim ljude i verujem im, ali prija mi i da se osamim, kaže na početku razgovora za Penziju Snežana Savić, glumica i pevačica.


Na pozorišnoj sceni je najradije i najčešće, a ima i pevačke angažmane kad ih se zaželi.

Kako vam je raspoređeno radno vreme?

– Oduvek sam radoholik. U glumačkom poslu je teško naći meru, ali je i luksuz da mnogo odbijaš uloge. Pre sam ih češće odbijala. Sada imam nekoliko pozorišnih rola zbog kojih sam često na gostovanjima. Angažovana sam i za pevačke nastupe. Preforsiram se poslom, pa zastanem i pauziram neko vreme jer moram da osluškujem i svoje godine.

Koja vam je najdraža glumačka scena?

– Pozorište. To je najprirodnije stanište glumca jer traži autentičnost i punoću u daru i harizmi. Na filmu može i naturščik da igra. Televizijski ekran je zlatna sredina za glumu.

Koja vam je bila prva TV uloga?

– Na četvrtoj godini studija glume dobila sam prvu TV ulogu – Koštanu. Za taj zadatak sam učila pesme teške za pevanje, pa su neki ljudi bili sumnjičavi da li ja pevam ili je plejbek. Dotad sam pevala za svoju dušu sa kolegama u našem orkestru na glumačkoj studentskoj klasi: Ljiljanom Stjepanović, Zlatom Petrović, Lazarom Ristovskim. Na primer, Bogdan Diklić je svirao bubnjeve, a Radoš Bajić harmoniku.

U kojoj pozorišnoj predstavi ste prvi put zaigrali?

– Glumila sam u monodrami „Petrijin venac“ u Ateljeu 212. Usledile su uloge u komadima „Osećaj srce“, „Materijalisti“, „Stanoje Glavaš“. Kad se desila velika potražnja za mojim pevanjem, otišla sam u Ameriku i ostavila glumu na neko vreme.

Da li vam je tada gluma nedostajala?

– Jeste, gluma je uživanje i manje je naporna od pevanja, iako je i vrlo zahtevna. Ali pevanje mi je bilo mnogo isplativije. Pevanje je rudarski estradni posao. Sada pevam i glumim koliko mi prija.

Po čemu pamtite detinjstvo?

– Rođena sam u Velikoj Plani. Živeli smo u kući sa dvorištem pored železničke pruge. U dvorištu je bilo drveća i voća, a iz zadruga su dolazili ljudi da otkupljuju voće. To su bili moji bezbrižni pastoralni dani. Velike porodice sa nekoliko generacija pod istim krovom, kojih je pre bilo mnogo više, imale su mnogo humaniji način života nego ovaj danas, usamljenički i otuđeniji. Danas gotovo svako brine samo o svom komforu, pa je pitanje da li će imati ikoga da mu pruži čašu vode pod stare dane.

Ko vam je tada bila posebno važna osoba?

– Moja tetka Slobodanka je svega šest godina starija od mene i oduvek sam bila vezana za nju. Uvek se doterivala i bila je zgodna dama koja je pratila modu. Nije se udala i bila je deci omiljena tetka u familiji. Nju sam pitala za savet, bila je moj guru, alter-ego i bodrila me je. Znala je da me usmeri, ljubitelj je umetnosti, lepo je pevala, a po struci je pravnik.

Šta ste maštali da budete kad porastete?

– Da postanem učiteljica. Ni u snu nisam pomišljala da ću biti pevačica. Gluma je bila podsvesna želja, a studentski dani su mi ostali jedan od najlepših perioda u životu. U amaterskom pozorištu „Simonida“, na adresi današnjeg Zvezdara teatra, počela sam da glumim, pored ostalih, sa Jelicom Sretenović i Ljiljanom Šćepanović, a te komade je režirao Ivan Bekjarev.

Šta su vam majka Jelica i otac Dušan rekli o odluci da postanete glumica?

– Patrijarhalno su vaspitali moju mlađu sestru Ružicu i mene. Majka se nije bunila zbog mog izbora, ali otac se razočarao što sam to rešila da studiram. Vodio se mišlju: ne treba dete da ide u glumu i treba da odabere neko „normalno“ zanimanje. Sestra je diplomirala na Fakultetu organizacionih nauka i radi u našoj avio-kompaniji.

Šta vam donosi više radosti na sceni – uloge ili pesme?

– Pre svega sam glumica, ali i pesma traži emocije, pa mi podjednako pružaju. Srećna okolnost je da imam oba dara koja se dopunjuju, lakše mi je što posedujem više profesionalnih i umetničkih mogućnosti. I pevači su kao glumci, divan ljudski milje sa mnogo kolorita. Mnogo sam od njih učila.

Karijeru niste gradili tabloidnim sadržajima. Svesna odluka?

– Diplomirala sam glumu na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu 1976. godine. U to vreme tabloidi nisu bili popularni kao danas, niti je sve bilo transparentno kao sada. Srećom.

Da li vam se dopao život zvezde?

– Nikad nisam dizala nos. Afirmacija je tražila da se grčevito borim za svoj scenski život, a zauzvrat sam dobila veliku ljubav publike. To je obostrano. Jedan kolega mi je rekao da treba da se malo pravim važna. Ali nikad mi to nije prijalo. Učila sam od velikih glumaca, Mire Stupice, Zorana Radmilovića… Imamo mnogo glumaca velikana, više nego reditelja. Ali u umetnosti se mora biti autentičan.

Da li vam je lepota više pomogla ili odmogla?

– Lepota je odlična da bi u početku bio primećen. Ali ja sam je tretirala kao nešto ničim zasluženo i nisam igrala na tu kartu koliko sam mogla. Nije mi žao. Oduvek mi je bilo važno da u prvi plan stavim svoje talente, trud, vrednoću i upotrebim pamet. Danas je lepota precenjena, a nije dovoljna za trajniji uspeh.

Voleli ste se i razveli od umetnika. Sa Dragoslavom Lazićem, rediteljem, imate ćerku Anitu. Umetnost vas je spojila sa mužem i na neki način razdvojila?

– On je pre našeg braka imao brak sa dvoje dece. U vreme kad smo se venčali nisu lako prihvatali umetničke parove. Mi nismo uspeli u braku.

Ljudi veruju da vi možete da birate koliko hoćete emotivnih partnera. Želite li opet da doživite ljubav?

– Kad si mlad više brljaš i biraš bez veze, pre svega „radi“ i vodi te hemija. Filter kriterijuma je gušći s godinama, ali ljubav ne može da se poruči i objasni. Niko nije imun na tople ljudske oči. U zrelijim godinama ne treba tražiti strast nego međusobno razumevanje i toplinu.

Ima sve više veza u kojima je žena starija. Možete li sebe da zamislite u takvoj priči?

– To je divna kombinacija. Divim se hrabrosti takvih žena, ne znam da li bih je ja imala za takav odnos.

Koliko vam prijaju uloge majke i bake?

– Unuka Nina (7) je temperamentom sličnija meni nego Anita. Nina je vrlo živahne naravi i kad je ne vidim čak i na kraće vreme, osećam veliku žudnju. Anita i ja smo sasvim karakterno različite i to poštujemo obe. Ćerku sam strogo vaspitala. Držala sam je pod staklenim zvonom, pogotovo za obrazovanje, pa nije imala prilike da više iživi mladalačku radoznalost i iskušenja. Ja sam bila štreber u školi. I radoznalija i tvrdoglavija u mladosti da sprovedem svoje ideje po svaku cenu, pa sam pravila i neke gluposti.

Na koga najviše možete da se oslonite?

– Samotnjak sam, u horoskopu sam rođena u znaku Riba. To je prilično usamljenički astrološki znak. I u teškim periodima sam samostalno sebe čupala.

Šta mislite o estetskoj hirurgiji u svrhu podmlađivanja?

– Estetski zahvati se mnogo vide, nisam za radikalne promene. Sama sam svoj manikir, pedikir, kozmetičar. Koristim kvalitetne kreme za negu kože jer utiču na tonus kože i kolagen. Moja majka je sa 84 godine izgledala 20 godina mlađe, a ceo život koristi istu, jeftinu kremu. Genetika je važan deo našeg psihofizičkog stanja. Plaši me staračka fizička nemoć, a ne bore.

Držite li se zdravog režima ishrane?

– Ponekad povedem računa o ishrani jer sam sklona hedonizmu. Tablete na bazi biljaka mi prijaju zbog regulisanja holesterola i triglicerida. Srećom, lako regulišem metabolizam.

Šta su vam užici?

– Ćerka mi je jednom rekla da sam prilično okrenuta sebi i to me je povredilo jer ne mislim da u tome preterujem. Volim da ugađam sebi. Uživam u lepom ambijentu, lepom nakitu, odeći. Ali volim i ljude u suštini. Volim i da zapnem i da radim.

Da li bi vam prijala penzija bez radnih obaveza?

– Jako teško bi mi pala. Radoholik sam, oduvek imam mnogo obaveza i savlađujem ih. U suštini su mi sada želje veće od psihofizičkih mogućnosti zbog godina. Niko nije pobedio starenje.

Koristite li društvene mreže?

– Imam otpor prema društvenim mrežama, sa tim se lako pretera pa počinje da kontroliše ljude. Novine povremeno čitam, gotovo u svim piše slično. Informacije primam dozirano. Radije slobodno vreme ispunim odlaskom u pozorište, nikako internetom.

Kako se najradije opuštate?

– Imam vikendicu na Vlasinskom jezeru. Tamo nalazim najveći mir, slušam glasove ptičica koje me bude, pijem kafu na terasi, šetam, razmišljam i maštam. Najčešće u Beogradu idealan dan provodim bez obaveza, kod kuće na Zvezdari, za svoj merak, u trenerci i nedoterana. Osim pevačice Divne Ljubojević, u predasima ne slušam drugu vrstu muzike.

Koji deo Beograda najviše volite?

– Lion i Zvezdara su mi najdraži. U njoj sam učila Šestu beogradsku gimnaziju, u mladosti provodila mnogo vremena zbog amaterskog pozorišta, i sada tu živim. Stanovala sam na Dorćolu, ali sam jedva dočekala povratak na Zvezdaru.

Koliko vas je zrelost promenila u odnosu na mlađe dane?

– Promenila sam se fizički, a karakter samo u nijansama, on nas prati zauvek. Previše sam emotivna i brižna, to mi smeta, perfekcionista sam. To istroši više nego što je potrebno.

Da li biste se vratili u neki period?

– Bilo mi je lepo u 40-im godinama. Tada sam stekla dovoljno iskustva i snage za sve da se osećam dobro. Kada se osvrnem na dosadašnji život, pomislim – dobro je bilo. Samo glup i neiskren čovek ne bi ništa promenio iz prošlosti. Pravila sam greške i gluposti koje ne bih ponovila. Više bih se bavila pozorištem, pevala bih manje.

Imate li neispunjenih želja?

– Većih nemam. Od manjih bih želela da sam češće sa unukom, da imam više novca. Čovek sve može ako dovoljno želi. Izgubljeno je samo ono čega se odreknemo.

Kako zamišljate svoj 100. rođendan?

– Ne želim to po svaku cenu. Ako se ne izmisli tableta protiv starenja ili da ga uspori, nisam sigurna da bih se radovala sebi u 100. godini u ogledalu. Nikad mi nije bilo dosadno. Ne foliram se i ne govorim ono što ne mislim. Volela bih da me zdravlje posluži, sva lepota života je u zdravlju.

Intervju preuzet sa sajta: penzija.org.rs