Reč je o spremanju hrane, održavanju lične higijene ili higijene stana kao i odlazak u prodavnicu ili apoteku. Međutim, ukoliko se korisnici odluče za ovakvu uslugu koju pruža privatni sektor, cena je nešto skuplja i iznosi oko 600 dinara po satu, ali se u ovom slučaju korisnik usluge sam dogovara koliko sati pomoći dnevno mu je potrebno.

Za penzionerku Slobodanku Jakšić koja ove usluge koje pruža Centar za socijlani rad koristi već pet godina, ovakva pomoć je sve i omogućava joj, kako kaže, svakodnevno normalno  funkcionisanje. Ona kaže da je odlazak u penziju na neki način zatekao kao i da nije ispalo onako kako je očekivala. Nadala se, kaže, slobodnom vremenu koje joj je dok je bila mlađa uvek falilo, a dobila je, kaže, spoznaju da joj je, zbog godina, svaki vid pomoći sada preko potreban.

"Kada dođe vreme penzije misliš da ćeš raditi sve ono što nisi ranije mogao da radiš. Do tada osmisliš svoj život kada ti dođe slobodno vreme. Želiš da to ne bude samo bitisanje, bez ikakvog smisla, bez ikakve aktivnosti. Međutim, visoke godine nose zdravstvene probleme, energetski pad, pa se treba tome prilagoditi i treba tražiti pomoć. Meni je ona sada baš potrebna", kaže Jakšić.

Zbog toga je neke poslove morala da prepusti gerontodomaćici, ili, kako kaže "finoj, tihoj, pametnoj ženi" koju posle pet godina saradnje, gleda kao prijtelja.

"Imam utisak da je došla recimo moja unuka, da mi nešto pomogne. Kad dođe, popijemo zajedno kafu, porazgovaramo o opštim stvarima i tek onda sledi pitanje, "teta Seko, šta ste za danas planirali", pa joj onda ja kažem šta mi je važno da uradi tog dana", objašnjava Jakšić kako izgleda njen odnos sa ženom koja je na neki način, objašnjava ona, postala deo njenog domaćinstva.

Sa druge strane, gerontodomaćica Mirjana Petrović koja se ovim bavi dugi niz godina kaže da ovaj posao jako često prevazilazi odnose zaposleni - nadređeni.

"Osim što vi od njih možete mnogo da naučite, sa njima delite i tugu i radost i sve ono što njih čini zadovoljnim ili nezadovoljnim. Pored regularnih poslova u kući, nekad im je jednostavno potrebna uteha, nekad podrška ili da ih samo saslušate", objašnjava ona.

Pandemija koronavirusa ostavila je traga i na ovaj posao. Obe sagovornice Euronews Srbija kažu da je na početku bilo zabranjeno da stariji izlaze, voze se gradskim prevozom i da imaju previše kontakata pa je se i sprovođenje ove usluge zakomlikovalo, ali kako kažu, nije prestalo.

"Mi smo svi različiti. Svako na svoj način ima neke svoje obaveze, neke svoje misli, ali sa osmehom i optimizmom uvek možete to da prevaziđete. Oranizacija je presudna", kaže Petrović i dodaje da je cena prihvatljiva čak i za penzionerski džep, ali se za ovu uslugu nekad čeka i par godina.

 Neophodan veći broj gerontodomaćica

Da je pomoć u kući starijima neophodna potvrđuje i podatak da na godišnjem nivou više od 600 ljudi čeka na uslugu "Pomoć u kući" u Beogradu i gotovo isti broj ljudi ovu uslugu dobije. Za ovu vrstu pomoći dovoljno je  da se budući korisnik javi Centru za socijalni rad koji najpre procenjuje, a onda ulazi u dalju proceduru ukoliko donese rešenje da je pomoć potrebna.

Prošle godine zapošljeno je u stalnom radnom odnosu 75  gerontodomaćica. Jedna može da brine o tri do četiri korisnika. Ovim praktično novih 200 korisnika dobija mogućnost za ovu uslugu. Što se tiče same cene, nju definiše budžet grada. Znači 96 odsto ide iz Beograda. Ako bi išli na povećanje cene, ne bi mogli onda da idemo na njenu suštinu i dostupnost ", kaže Stanisavljević, dodajući da ova usluga košta 1.000 dinara mesečno.