Bake i deke imaju nemerljiv značaj u životu verovatno svakog čoveka koji je imao sreću da budu deo njegovog  detinjstva, a nekad čak i mlađeg odraslog doba.

Pomoć i podrška koju bake i deke pružaju svojoj deci kada postanu roditelji gotovo je podrazumevana i svakako neprocenjiva, a nedavno je u Švedskoj to na neki način i zakonom prepoznato i uređeno.

Naime, 1. jula ove godine Švedska je donela revolucionarni novi zakon na osnovu koga bake i deke mogu da preuzmu brigu o unucima i da za to budu plaćeni do tri meseca tokom prve godine detetovog života. Ova novina dolazi nakon što
je Riksdag, švedski parlament, u decembru prošle godine odobrio predlog o prenosu roditeljskog dodatka.

U skladu sa ovim zakonom, roditelji mogu preneti deo svog roditeljskog dodatka na bake i deke deteta. Prema podacima vladine Agencije za socijalno osiguranje, bračni par može preneti maksimalno 45 dana, dok samohrani roditelj može preneti 90 dana.

Naravno, da bi se ovo ostvarilo određeni uslovi moraju da se ispune, pa su i pravila za bake i deke ista kao i ona koja važe za obično roditeljsko odsustvo. Jedan od uslova je da osoba bude osigurana za roditeljski dodatak, što većina ljudi u Švedskoj jeste.

Prepoznavanje značaja uloge koju bake i deke imaju kroz ovaj švedski zakon, moglo bi se reći da se poklapa sa „zlatnim dobom baka i deka” kako ga nazivaju autori jedne studije sprovedene u Irskoj. Kako u svojoj analizi navode, od svih pomeranja u iskustvu rodbinskih veza, jedno od najdramatičnijih je ono koje se odnosi na bake i deke. Pre 1900. godine u većini društava bilo je malo verovatno da većina dece u bilo kojoj fazi života imaju po dvoje baka i deka. U Irskoj, tipičan učesnik u ovom istraživanju star oko 70 godina dobio je prvo dete sa oko 27 godina, a zatim postao deka, odnosno baka sa oko 54 godine.

S obzirom na trenutni očekivani životni vek od 82 godine, ovo implicira da će u ulozi bake, tj. deke biti oko dvadeset osam godina.

Međutim, imajući u vidu sve veće pomeranje uzrasta za dobijanja prvog deteta i sve više brakova bez dece, autori zaključuju da bi danas moglo biti „zlatno doba baka i deka” u mnogim regionima. Iako je važnost podrške koju oni pružaju konstanta, vremenom su se desile određene promene u međugeneracijskim odnosima, a svakako postoje razlike i kada su u pitanju različite kulture.

Irske bake i deke su stalno pružale podršku u brizi za svoje unuke tokom dvadesetog veka, ali se značaj ovih međugeneracijskih odnosa znatno promenio tokom vremena, prenosi Glas osiguranika.

Početkom veka zajedničko stanovanje je bilo uobičajeno za bake i deke, njihovu odraslu decu i porodice, dok je danas mnogo češće da bake i deke žive odvojeno, ali u blizini svojih unuka i često ih viđaju. Ova tranzicija je u skladu i sa međunarodnim trendovima. Pored toga, promene se tokom vremena dešavaju i u kvalitetu međugeneracijskih odnosa i dinamici moći između generacija.

Jedan primer koji je sada prisutan u mnogim regionima, a posebno na Zapadu, jeste da roditelji mogu ograničiti ono što smatraju mešanjem baka i deka u njihov stil roditeljstva.

Prilikom razmatranja razlika u ulogama koje bake i deke imaju u kontekstu različitih kultura, uočava se da su u zapadnom svetu, recimo, oni manje uključeni u brigu o unucima zbog starosti i individualističkih vrednosti kao što su nezavisnost i samoispunjenje, u odnosu na društva u kojima je akcenat na značaju kolektiva i tradiciji. Podaci kažu da u Kini, na primer, oko 70 do 80 odsto dece odgajaju bake i deke kao primarni staratelji, a prosečna dužina perioda tokom koga deca žive sa bakom i dekom je osam godina. Osim brige, često pružaju i finansijsku podršku, na primer za obrazovanje. Tu je i deo populacije baka i deka koji napuštaju svoju seosku sredinu da bi migrirali u gradove kako bi pomogli deci kroz brigu o unucima, a ove promene su posledica pritiska koji trpe roditelji na veoma konkurentnim savremenim radnim mestima.

Generacija baka i deka, pre svega onih koji se u tim ulogama nađu ranije, često postane i takozvana „sendvič generacija”, brinući, s jedne strane, o unucima, a sa druge o svojim ostarelim roditeljima.

I kao da to nije dovoljno, uz te dve uloge često bude prisutna i ona radna, jer još uvek nemaju dovoljno godina da bi se penzionisali. Ovo je karakteristično, pored ostalih, i za kinesko društvo, a posebno za bake i deke u ruralnoj Kini, što je u suprotnosti sa stereotipom „slobodnih” deka i baka u zapadnom svetu.

Bez obzira na sve razlike koje evidentno postoje među različitim kulturama, kao i na promene koje su se vremenom desile u odnosima među generacijama, moglo bi se reći da će važnost uloge koju bake i deke imaju biti večno prisutna, kako u kontekstu višeslojne podrške koju pružaju svojoj deci koja su postala roditelji, tako i u smislu velike uloge koju imaju u životu, psihosocijalnom razvoju i odgajanju svojih unuka.