Predsednica Udruženja penzionera grada Novog Sada, Milena Žarković, sa saradnicima, posetila je, 7. februara, najstarijeg korisnika penzije u Novom Sadu, Vuka Šćekića u njegovom domu na Limanu 2.

Tom prilikom ona je uručila Šćekiću Počasnu člansku kartu ovog udruženja.

Vuko Šćekić je 9. januara ove godine proslavio svoj stoti rođendan.

Rođen je u selu Babino, kraj Berana, u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, detinjstvo je proveo u Kraljevini Jugoslaviji, a kao mladi učesnik rata – partizan odrastao pod okupacijom. Nakon rata živi u slobodnoj Jugoslaviji, prvo FNRJ, zatim SFRJ, a onda u SRJ, te na kraju u Republici Srbiji.

Vuko već 65 godina živi u harmoničnom braku sa suprugom Milenom. Iz tog braka ima dvoje dece, ćerku i sina, dvoje unuka i dvoje praunučadi. U razgovoru Vuko je gostima pričao o svom odrastanju, o NOB-u, o svojoj sudbini političkog zatvorenika, životu nakon Golog otoka, o putovanju od Babina, preko Beograda i Slovenije do Despotova, Vrbasa i Novog Sada. O periodu robovanja na Golom otoku, 92. godine napisao je knjigu od 500 stranica pod nazivom „Četrdeset osma”, i otkucao je sam, stranicu po stranicu.

Prebrodio je brojne selidbe, probleme i ozbiljne zdravstvene tegobe neverovatnom snagom volje, uz nesebičnu pomoć supruge i dece.

Vuko Šćekić je omiljen u porodici i u komšiluku. Slabije vidi ali čita uz pomoć lupe i sluša audio knjige.

Na kraju zanimljivog razgovora i čestitke povodom stotog rođendana, imao je poruku:

– Život je lep, ali je relativna stvar šta je lepo, ne samo za mene, već za svakog čoveka. Mislim ipak da je život lep ako čovek iza sebe ostavi porod, ako ga vaspita da ne budu kriminalci, već da pošteno zarađuju svoj hleb. I naravno, ako ima tolerantan odnos prema okolini u kojoj se nalazi, bilo da je to komšiluk ili radno mesto. To je lepota života. Svakom čoveku u životu, ako sam mogao, pomogao sam. Teško je biti čovek, e ja sam stalno težio da to budem – istakao je Vuko Šćekić, vitalni stogodišnjak i najstariji penzioner Novog Sada.