Gubitak pamćenja i zaboravnost su individualne promene u ponašanju svakog od nas. Nije zaboravnost uvek demencija, a demencija nije normalan deo starenja. Starost je najveći faktor rizika
ali demencija nije njena neizbežna posledica. Najčešće se dovodi u vezu sa godinama mada ne isključuje ni populaciju kasne mladosti, doba pre 60. godine. Naprotiv, sve se češće javlja već u 40-im i 50-im godinama -  u čak devet odsto slučajeva, kaže statistika.

Demencija je rastuća kriza javnog zdravlja, globalni problem u stalnom porastu i sedmi vodeći uzrok smrti u svetu. Mora se ozbiljno tretirati i ne sme se ignorisati. Podaci Svetske zdravstvene organizacije (SZO) kažu da je demencijom 2017. godine bilo zahvaćeno oko 47 miliona ljudi ili pet odsto celokupne starije populacije. Dve godine kasnije broj je dostigao veličinu današnje Italije, odnosno 55 miliona stanovnika.

Podaci su dovoljno ozbiljni, a ni prognoze nisu bolje. Na godišnjem nivou demenciju razvije 9,9 miliona ljudi, a cifra se prevodi u jedan novi slučaj svake tri sekunde. Strahuje se da će 2030. godine 75 miliona stanovnika biti dementno, 2050. čak 132 miliona. Razloga za to je puno, a među vodećim je sve starije društvo.

Ni činjenica da je zbog sve kvalitetnijeg života produžen životni vek ne ide uvek na ruku. Šanse za razvoj demencije se povećavaju s godinama a očekuje se da će 2050. više od 2,1 milijarde ljudi imati preko 60 godina. Drugi razlog, ništa manje intenzivan, je široko zastupljeno pogrešno verovanje da je demencija normalan deo starenja. SZO kaže da je čak preko 62 odsto zdravstvenih
radnika mislilo tako.

Rezultat – 75 odsto obolelih ljudi živi sa nedijagnostikovanom demencijom zbog čega ni nemaju post-dijagnostičku podršku. Uzrok se može naći još i u vezi između kognitivnih oštećenja
i faktora rizika usled načina života. Oni dalje uključuju fizičku neaktivnost, gojaznost, neuravnoteženu ishranu, upotrebu alkohola i duvana, dijabetes melitus i hipertenziju u srednjim godinama. Ne sme se izostaviti ni genetika kao jednako važan faktor a na koji ne možemo uticati.

Iz tog razloga SZO predlaže globalni akcioni plan među čijim principima se ističu – suzbijanje diskriminacije, odnosno proširenje ljudskih prava ljudi sa demencijom, osnaživanje i angažovanje
obolelih i njihovih negovatelja, primena prakse koja je dala rezultate, socijalna i zdravstvena zaštita, prevencija i multisektorska saradnja sa akcentom na zdravstvo. Dok se plan ne prihvati, odgovornost je na samom društvu.

Da nešto možemo i sami preduzeti slaže se i Nadežda Satarić, predsednica Srpskog udruženja za Alchajmerovu bolest i udruženja Amitu.

– Zdravstveni sistem je na prvom mestu ali nikako nije i jedini. Mora da bude u punoj meri uključen sistem socijalne zaštite jer je on odgovoran razvoj usluga i servisa podrške za obolele i srodnike koji brinu o njima, jer demencija ne pogađa samo pojedinca već i sve članove porodice. Znamo da za jednog obolelog pate i probleme imaju još najmanje tri člana porodice. Zatim tu su lokalne
samouprave jer su one odgovorne za razvoj dnevnih usluga u zajednici za obolele i njihove srodnike kao neformalne negovatelje, organizacije civilnog društva koje rade sa starijima i za starije, privreda i država koje treba finansijski da pomognu i omoguće zaposlenim srodnicima koji brinu o obolelima fleksibilne šeme rada, i lokalna zajednica u celini – ističe naša sagovornica.

Ustaljena je definicija demencije po kojoj je ona sindrom u kome dolazi do pogoršanja kognitivnih funkcija pre uobičajenih posledica biološkog starenja. Alchajmerova bolest je njen najrašireniji
oblik, a ni za jedan nema leka. Kada i da li će ga biti se ne zna, ali se zna da se bolest kao takva može držati pod kontrolom ili bar odgoditi. Takođe, primenjuju se i mehanizmi koji uprkos svemu stavljaju obolelog u položaj visoke funkcionalnosti.

– Osobe sa demencijom neuporedivo duže ostaju funkcionalne ukoliko se sa njima radi. U najvećem broju slučajeva tu vrstu podrške ne treba očekivati od članova porodice. Oni se na prvom mestu bore da obezbede osnovno funkcionisanje i negu onih o kojima brinu. Praksa u razvijenim zemljama kaže da su radno okupaciona terapija i druge fizičke aktivnosti deo standarda brige o
osobama sa demencijom, koja se sprovodi u okviru dnevnih centara za obolele – jasna je Nadežda Satarić.

O broju obolelih od demencije u našoj zemlji nema preciznih podatka. Prema procenama, ima ih skoro 200.000 ali je brojka neprecizna i ima tendenciju rasta.

Ssrpsko udruženje za Alchajmerovu bolest već dve godine pilotira uslugu Dnevnog boravka za obolele od demencije u Beogradu.

Trenutno funkcioniše u saradnji sa Crvenim krstom Srbije i na opšte zadovoljstvo daje odlične rezultate.

– Progresija bolesti se kod korisnika donekle usporava. Korisnici su zadovoljniji i saradljiviji. Poboljšava se njihova koncentracija, fina motorika ostaje duže očuvana a u grupi sa sličnima raste i njihovo samopouzdanje. A njihovi negovatelji dobijaju preko potrebno vreme za makar malo brige o sebi i kratki predah – kaže predsednica udruženja Nada Satarić, piše Glas osiguranika.