Svake godine Međunarodni dan žena je prilika da se iznova sagleda status žena u svetu i ponovo naglasi da je rodna ravnopravnost više od pukog prava.

Ona treba da bude u etičkim temeljima društva u kome svi mogu da koriste jednake mogućnosti, prava i resurse bez obzira na pol. Ipak bez obzira na načelnu većinsku aklamaciju, rodni jaz je i dalje uporno i široko rasprostranjeno pitanje širom sveta.

Žene su najveći napredak u pristupu pozicijama moći i autoriteta ostvarile 70-ih i 80-ih godina prošlog veka, ali je već krajem veka taj napredak znatno usporen a u ovom skoro potpuno zaustavljen. Žena i dalje nema samostalnu ulogu u
svom životu, mora biti ćerka, sestra, žena, majka.

Ali sve ove uloge, ma kako besprekorno odigrane, podjednako malo priznanja dobijaju i u 21. veku, koji je po nekim parametrima otišao i korak unazad. Među stereotipima o ženama jedan suštinski je čvrsto ostao nepromenjen: žena kao gospodarica domaćinstva i kao podređena figura koja stoji iza glavnog hranitelja. U tom smislu, vrlo je deprimirajući zaključak poslednjeg izveštaja Ujedinjenih nacija da je potpuna rodna ravnopravnost, u ovim uslovima, još vekovima daleko.

Mi ćemo se zato, povodom ovog ženskog datuma, pozabaviti jednom manje egzistencijalnom ali važnom i neprestano prisutnom nejednakošću koja često prolazi ispod radara – dvostrukim standardima starenja.

Najveći broj ljudi, dakle oba pola, starenje doživljava (ma koliko se tome opirali) kao sporu eroziju sopstvenog osećaja sebe, bolno smanjenje svojih životnih mogućnosti. Iz dana u dan horizont potencijala se gasi i povlači, telo počinje
da pokazuje znake opadanja, kao izdajnik vizije čvrstog, otpornog postojanja koju smo iskovali u mladosti. Ta je vizija ipak, pokazaće se, više izdajnička za žene koje izlazeći iz mladosti ulaze u proces postepene diskvalifikacije.

Taj nepošten i ponižavajući mehanizam mnogi sociolozi definišu i kao potlačenost budući da su žene pod većim društvenim pritiskom da se prilagode odgovarajućim stilovima, ponašanju i „imidžu” tela za razliku od starijih muškaraca kojima društvo postavlja mnogo opuštenije principe starenja. Da kažemo drugačije, muškarcima je dozvoljeno da stare bez kazne, ženama nije, primećuje Glas osiguranika.

Za Suzan Sontag, američku književnicu i profesorku, muškarci imaju dve faze lepote u životu – dečak i muškarac, dok žene imaju samo fazu devojka. NJima nije, bez dodatnog truda, priuštena ta sledeća faza lepote, opušteno odraslo doba.
Žene neće dobiti aplauz ako dozvole da se vide promene, ako svesno odbace svoju glatku mladost u korist mudrosti, kompetencije i ambicije. Zreli muškarci, s druge strane, asociraju na razboritost starenja, iskustvo i odgovornost.

U tom smislu osnovnim oblicima ugnjetavanja žena mogao bi se dodati i estetski uslov, jer su najpre idealizovane a zatim odbačene na osnovu blizine „isteka roka”, bez razmatranja njihovih ostalih kvaliteta.

Muškarci imaju dopuštenje da stare dostojanstveno, bez diskriminacije. Oni se ne cene, niti tretiraju u zavisnosti od izgleda, njihovi društveni aspekti se procenjuju prema drugim kriterijumima koji se daju i promeniti, dok „estetska” starosna karakteristika samo žene stavlja u nepovoljan položaj. Jasno da ni žene ni muškarci ne mogu da biraju svoj izgled, pa ipak tu nema ravnopravnosti – na muškom licu oštre crte su znak karaktera, ali kod žena, svaka bora, svaka seda je poraz.

Tek su one koje se usprotive i odluče da stare opušteno i prirodno na meti kritika kao one koje se ne trude, koje su odustale. Industrija lepote samo je proizvod takvog društvenog modela koji implicira da žena izvan mladosti i lepog
fizičkog izgleda ne raspolaže svojim sopstvenim trajnim vrednostima.

Svi ljudi bi, a žene posebno, trebalo da imaju mir barem u jednoj fazi svoga života, koju će doživljavati i slavljenički. Starenje je dar i luksuz za koji se nadamo da ćemo ga dobiti, ne dozvoljavajući ni na trenutak društvu da se osetimo kao nedovoljno dobri zbog lica i tela koji stare i koje treba sakriti ili „popraviti”.

Žene su dugo učene da je starenje loše. Istina je da su jedino seda kosa i linije smeha prirodne, sve ostalo je nepravedno.