Sociolozi, antropolozi, filozofi posvetili su decenije i tomove borbi protiv raznih diskriminacija, samo je nedovoljno istražena ostala lična a opšta stigmatizacija po osnovu godina.

Ponekad se čini da je starost svesno izopštena iz ovog kruga inkluzivnosti kao preostala društveno prihvatljiva predrasuda. Dok se drugi oblici diskriminacije osuđuju, ona je normalizovana. Rasprostranjena, prihvaćena, nevidljiva.

Ljudi imaju različite ideje o tome kada starost počinje na osnovu faktora kao što su fizičko zdravlje, mentalne sposobnosti, preostali životni vek ili samo tradicionalni stereotipi. Zanimljivo je da što je osoba starija, i početak starosti pomera za kasnije jer zapravo ne postoji jedan biološki marker koji bi identifikovao u kom momentu je neko stigao u ovu dob. Što znači da je starost donekle fluidan društveni konstrukt koji najčešće nije objektivan.

U 21. veku živimo u doba seizmičkih demografskih promena i izvesno je da se mora ponovo preispitati, pa i redefinisati šta znači biti „star”. Tradicionalna kultura nas od detinjstva bombarduje porukama koliko je strašno ostariti, a ako ove poruke ne počnemo  da dovodimo u pitanje one će postati deo našeg identiteta. Način na koji zamišljamo starost direktno utiče na naš sopstveni put starenja jer počinjemo da se ponašamo u skladu sa društvenim očekivanjima. A to ima dubok uticaj na nas, utvrdila je nauka.

Ispostavilo se da različita verovanja o starosti mogu da „ukradu” ili dodaju skoro osam godina našem životu.

– Moramo se osloboditi pretpostavke da je starenje samo bolest i zavisnost. To nije zasnovano na dokazima. Nauka je razotkrila taj stari narativ, ali naše društvo i dalje živi po njemu i propušta prilike bez presedana koje se mogu pojaviti ako samo preoblikujemo sredinu za duži, zdraviji život – kaže gerijatar i epidemiolog Linda Frid. Mentalne slike kojih se svako od nas drži proizvod su naše kulturne „ishrane”, emisija koje gledamo, stvari koje čitamo ili šala kojima se smejemo. Ako tu napravimo pravi izbor, promeniće se naše razmišljanje o starenju, pa i način na koji starimo mi sami. Jer – stereotipi o starenju su razbijeni, podseća Glas osiguranika.

Nove generacije koje stižu za penziju redefinisale su sva životna doba kroz koja su prošle, a sada konačno i starost. Oni znaju da stariji mogu biti mnogo toga a ne samo nekorisni i nemoćni. Po svemu sudeći, to razume i biznis pošto,
u razvijenom delu sveta, nikada nije bilo više firmi i kompanija čiji su vlasnici stariji od 65 godina. Stariji preduzetnici poseduju polovinu malih preduzeća u SAD, a na tradicionalnoj listi časopisa Fortuna koja rangira 500 najvećih korporacija oko 18 odsto čelnih pozicija zauzimaju oni od 65+, dok je kompanija koju vodi 94-godišnji Voren Bafet među deset najuspešnijih.

Takođe, iako generacije nisu monolitne, mnoga istraživanja poslednjih godina pokazuju da poslodavci rado zapošljavaju starije radnike jer su, kako kažu, najlojalniji i imaju više prosocijalne motivacije: empatiju i želju da budu od koristi zajednici. Kako je nedavno izvestio Fajnenšel tajms, radnici mlađi od 35 godina mnogo češće prijavljuju depresiju i izgaranje nego stariji od 50 godina. Ovaj fenomen povećanja sreće i zadovoljstva životom kako starimo toliko je kontradiktoran našem pogledu na starenje da je skovan i termin „paradoks starenja”. Ovde naravno nije reč o tome da se ljudi u zrelim godinama iscrpljuju i izrabljuju. Samo zato što direktori velikih kompanija ostaju na poslu u svojim 70-im i 80-im, ne znači da svi moramo, već da u tim dodatnim godinama nešto korisno doprinesemo svojim velikim iskustvom – sami sebi, porodici, zajednici.

Mladost nije preduslov za život u potpunosti, može se to u svim životnim dobima pa i u starosti, lakše nego što se čini. Postoji mir koji dolazi sa godinama, jasnoća da svrha nije u tome koliko možemo da uradimo, već u kvalitetu onoga što smo izabrali da radimo. Izvesno je da vreme protiče, ali mašta ne stari, a snovi su zauvek.