Razloga za to ima nekoliko. Pre svega, količina elektronskih uređaja koji se plasiraju na tržište je već godinama u konstantnom porastu, dok je sa druge strane potrošački mentalitet takav da se ti uređaju menjaju sve češće.

Takođe, prema zvaničnim, ali nepotpunim podacima, na tržište Srbije se godišnje plasira oko 14.000 tona električnih i elektronskih proizvoda kojima, na žalost, kvalitet i rok trajanja opada zbog trke za profitom kompanija koje ih prave.

- Ono što je bitno istaći je da se količine povećavaju zbog sve veće upotrebe električnih i elektronskih proizvoda, što je trend koji će se sigurno nastaviti. Ovo ujedno znači i povećanje količine ove vrste otpada, pa i izazova njegovog zbrinjavanja. Procena je da u Srbiji godišnje nastane oko 40.000 tona električnog i elektronskog otpada - kaže generalni skeretar Udruženja reciklera Srbije, Marko Vučenović.

On ističe da je u periodu od 2011. do 2021. godine naša reciklažna industrija tretirala oko 300.000 tona ove vrste otpada, oko 27.000 tona godišnje.

Kako on objašnjava, električni otpad sakupljaju privredni subjekti koji poseduju odgovarajuću dozvolu, u skladu sa Zakonom o upravljanju otpadom.

"Najsavremeniji pogoni za preradu otpada"
- Naši operateri imaju najsavremenije pogone u ovom delu Evrope i kapacitete da prerade veće količine ovog otpada od onih koji se trenutno sakupe - dodaje on.

On ističe da je uz upotrebu savremene tehnologije, rezultat reciklaže većine električnih i elektronskih proizvoda reciklati visokog stepena čistoće, koji su spremni za ponovnu upotrebu kao sirovina.

- U zavisnosti od vrste uređaja, u procesu reciklaže dobijaju se različiti materijali, kao što su plastika, aluminijum, bakar, gvožđe, izolacioni materijali, staklo i drugi. I sam proces reciklaže opasnog otpada nosi visok rizik po životnu sredinu i zdravlje ljudi, zbog čega je nophodna visoka tehnologija koja obezbeđuje kontrolisano izdvajanje opasnih materija i pravilno skladištenje. Iz rashladnog uređaja, na primer, potrebno je da se izdvoji freon, prevede iz gasovitog u tečno stanje i uskladišti u namenskim sudovima koji mogu da se koriste i za bezbedan transport. Pojedine komponente i vrste materijala zahtevaju posebnu vrstu tretmana u specijalizovanim postrojenjima, zbog čega se one izvoze, kao što su npr. pojedine vrste plastike i holorofluorougljenici.

Ovaj otpad može da se preda, kako Vučenović ističe, većem broju subjekata koji imaju dozvolu za sakupljanje ove vrste otpada. O tome se informacijemogu dobiti u Udruženju reciklera.

Prethodnih godina Republika Srbija je godišnje naplaćivala između 10 i 12 milijardi dinara po osnovu naknada za zaštitu životne sredine, dok je za podsticaje za ponovnu upotrebu i iskorišćenje otpada odvajano oko dve do tri milijarde dinara.