Šarmantan i brz, veoma komunikativan i srdačan , suprug , otac i deda, gospodin mangupskog šarma ali i tradicionalnog vaspitanja, profesionalni konobar "stare garde', Ljubiša Popesku, danas  u svom slobodnom vremenu, veoma je aktivan penzioner.
Rodjeni je Podgoričanin, kome ljubav prema postojbini čujete u govoru koji ni posle 40 godina života u Beogradu, ni za glas nije promenjen, i reklo bi se, daje mu dodatni šarm i ljudsku toplinu.
O njemu su pričali i domaći i strani gosti , poznate ličnosti, glumci , pevači, sportisti ali i političari starije i novije generacije. Danas, podjednako energičan i pun mladalačke vedrine, za portal Penzionisani.rs, opisuje svoj nekadašnji i sadašnji bogati ritam života, koji je sam sebi osmislio i sproveo, a može biti vetar u leđa svakome pa i onima bez viška energije.

- U  Beograd sam došao 1974.g iz rodne Podgorice. Radio sam, honorarno, za doček Nove Godine u hotelu Jugoslavija, koji je tada bio  najluksuzniji hotel i tu sam počeo da gradim karijeru konobara, već marta 1975.g.. Bio je to veliki izazov za mene jer sam došao pun snage i elana i voleo taj posao. Odmah su me prihvatili i zapazili moj entuzijazam. 1979.g prešao sam u hotel Interkontinental , prvo povodom Svetskog skupa bankara, i onda se tu zadržao... pustio korijene, duge 28 godina. Voleo sam Beograd. Značilo mi je jer nije bilo jednostavno dokazati se mlad u jednoj tako velikoj sredini, ozbiljne bivše države, Jugoslavije.

Dva puta sam dobijao da budem na prijemima za Tita

- Upoznao sam Tita, veoma mlad. To je bila velika čast.
Služio sam i Kardelja, braću Pozderac, Peku Dapčevica (zlatni pribor za jelo!), a kasnije i Miloševića, Lilića, Mrkonjića, Tijanića...
Vodio sam  mnoge svadbe i bio glavni kelner Breni i Bobi, Željku Ražnatoviću i Ceci.. Kod mene su dolazili  i Milo Djukanović, Momir Bulatović, Karadžić, Brano Šaranović, slikar Tapi, mnogi pevači i skoro svi kriminalci, jer su boravili u hotelu u godinama "pod sankcijama"...
Upoznao sam najrazličitije profile ljudi i, vjerujte, mnogi od njih, nevezano za ono čime su se bavili, bili su zaista ličnosti!

Tata, odakle poznaješ predsednika?

-Radio sam u mnogim ambasadama, honorarno u slobodno vrijeme, čak i u dvorcu kralja Nikole na Cetinju!
Za Vidovdan je Engleska ambasada slavila rođendan kraljice, to je bilo 1998.g. Tada sam otvorio restoran Kraljičina stolica, Vlade Crne Gore i bio sam šef, glavni konobar i računopolagač. Uzeo sam godišnji odmor u "Interu" i poveo  porodicu na ljeto, mjesec dana. Kao šef sam mogao da odem na Kraljičinu plažu.
Jednom prilikom nailazi predsednik Lilić i pozdravlja me, ja mu otpozdravim a sin Mihajlo me pita:"Tata odakle poznaješ predsednika, on ti se javlja!!
Bilo je mnogo lijepih događaja..

Dolazio mi je Toma Zdravkovic, Džej, ali i Joca Amsterdsm, Joksa..

Svi su bili zanimljivi i dobri gosti i imali smo prijateljski odnos a posebno bih izdvojio Mrkonjića. Taj čovjek je pravi gospodin, kavaljer, pažljiv prema svima, dobar sagovornik, duhovit i prijatelj! Ni manje ni više nego sve ove riječi!

Moj posao činio me srećnim, nikada nije bilo ni trena za pomisao da ga promenim!

-Važan dio mojih zaista mnogobrojnih događaja iz  posla, koji me činio srećnim i u težim vremenima, jeste da sam se osećao kao svoj na svome! Prepoznao sam sebe tu, i u tome je , po mom mišljenju, svo rješenje uspeha.
Kako je posao specifičan u pogledu komunikacije s ljudima , svakako da bih mogao i knjigu da napisem o poznanstvima, anegdotama i raznim poznatim i nepoznatim gostima koje sam usluživao.
-Vremenom su se ljudi toliko vezali za mene da su i dolazili zbog mene u restoran a neki od poznatih  su više puta tražili da im radim na privatnim proslavama. Osećao sam da im prijam a i meni je to davalo dodatnu energiju.
Znate, ono što pružate, to uvijek dobijete nazad! To se kroz život shvati
-Moj život je , u toku aktivnog staža,  bio baš zanimljiv ali privatno i porodicno nije uvek bilo lako, kao i svakome ko želi da održi i zaštiti svoju porodicu, izvede decu na put.
Sa svojom suprugom Danom , krenuo sam praktično od "ničega" iako smo oboje iz dobrih kuća, kako bi se to u narodu reklo, ali skromnih i poštenih, gde smo oboje naučili da je rad najdragoceniji.
Bilo je briga,  strahova i napetosti koje su i drugi prošli ali nekako to sve dođe i prođe.
Vremenom  je sa svojih 10 vrednih prstiju, od tog malog životnog prostora, uz pomoć svoje kreativnosti i sjajne supruge, napravio dom. Ne znatno više ali daleko lepše i "taman" da im  život bude udoban u njihovom porodičnom gnezdu.
U početnih 19 kvadrata stana u centru Beograda, Ljubiša i Dana napravili su malu oazu sa dvorištem i podigli i izveli na put tri sjajna sina.
Oni danas imaju svoje porodice. Dvojica žive i rade u inostranstvu, a jedan od njih , Mihajlo, koji živi u Velikoj Britaniji, doktorirao je na univerzitetu u Notingemu.



Oduvijek sam volio vodu

-I u vrijeme dok nam je stan bio minijaturan, imali smo veliki akvarijum sa rijetkim vrstama riba. Time sam se ja zanimao i to je bila moja obaveza a atrakcija za decu i goste našeg doma.
- Danas je malo drugačije. Penzionerski dani pružili su mi mogućnost da se posvetim svom hobiju i dam mu dobar dio života a za uzvrat se osećam još mirnije i ispunjenije. Već godinama idem na pecanje i to mi je velika radost. Imam svoje prijatelje i na rijeci.

Pored ribe za potrebe svog domaćinstva kao i česta viđanja sa prijateljima, imam i neke velike pecaroške trofeje koje obično slikam. Eto, da se pohvalim i sačuvam uspomenu

 

-Penzionerski dani su i pored povremenih briga, sadržajni, ali ako znate šta vam prija i počnete to da uvodite u život kao njegov najvažniji dio ili ako umijete da onima oko sebe nekako ugodite. Mene je, kažu, i priroda time obdarila ali me i profesija konobara dodatno obučila da ugađam.

Kao profesionalni konobar, Ljubiša Popesku bio je zvezda svog posla u hotelu Interkontinental.
Gosti hotela su ga obožavali , on je bio asocijacija na to luksuzno mesto.
Pamte ga , verovatno, po specifičnoj komunikaciji i svetskom šarmu, inteligenciji i okretnosti koji su njegov pečat kao i sada, i danas mu se raduju prilikom susreta, tu i tamo.