Znanja kojima se savremena medicina vodi sužavaju manevarski prostor, jer nijedna bolest ne može da se izleči samo jednim pristupom, kaže prof. dr Branimir Nestorović, pedijatar, pneumolog i alergolog, piše lovesensa.rs

Pravu radost osećamo samo kada potpuno učestvujemo u životu, kada smo kokreatori bez očekivanja dostignuća. Energija uložena u aktivno življenje uvek je izdašna i nagrađuje, jer tek kada sledimo svoje strasti, kada pratimo ritam sopstvenog srca, bivamo istinski darovani osećanjem da znamo ko smo i gde pripadamo. Ne moramo graditi večne građevine ili pisati besmrtne poeme da bismo ostali upamćeni, ali treba da živimo autentično, uz sopstveni soundtrack koji prati predstavu.

Retko u životu sretnete nekoga čija se muzika izdaleka čuje. Da osetite bubnjanje i pre nego što vidite čoveka. Kada imate sreće i upoznate nekog takvog, stanete skromno posramljeni pred strašću sa kojom se živi život.

Jedan od tih koji od života stvaraju umetnost jeste prof. dr Branimir Nestorović, pedijatar, pneumolog i alergolog. Stavke njegove biografije zvuče značajno i zadivljujuće, ali one same po sebi ne bi značile ništa da iza njih ne stoji njegova snažna i radosna ličnost.

Rođen je u beogradskom porodilištu, ali je živeo u Obrenovcu, gde je završio i Gimnaziju, prirodno-matematički smer, nakon koje je upisao Medicinski fakultet u Beogradu.

Na Dečjoj klinici je specijalizovao pedijatriju, a nakon toga i pulmologiju. Danas je redovan profesor na katedri za pedijatriju i načelnik odeljenja pulmologije i alergologije na Univerzitetskoj dečjoj klinici Medicinskog fakulteta u Beogradu.

Njegovo lice ćete videti na televiziji kada se priča o alergijama, ili o kombinovanju različitih metoda lečenja, jer je čvrstog uverenja da retko kada samo jedan metod može dati rezultate. Zato će svoje pacijente uputiti i na homeopatiju i na fitoterapiju, i svima njima će, bez izuzetka, dati nadu.

Kako kaže dr Nestorović, život u malom mestu, Obrenovcu, koji se nalazi pored velikog Beograda imao je prednosti. Bio je više u kontaktu sa prirodom, upućeniji na komšije i povezivanje u maloj zajednici, a opet sve vreme u mogućnosti da koristi prednosti velikog grada koji je odmah tu, iza tarabe. Bio je nemirno dete koje je skoro po svim kriterijumima ispunjavalo ono što se danas zove poremećaj pažnje i hiperaktivnost (ADHD), stalno u jurcanju, dečačkom ispoljavanju agresije kroz igre osvajanja teritorija i preispitivanju tuđih granica. Veliku ulogu u njegovom vaspitavanju i odrastanju imale su majka i baka, snažne i slobodoumne žene zbog kojih je, kako u šali kaže, "postao edipovac".

Poreklo te snažne energije kojom dr Nestorović kreira život postaje jasno kada čujete priču o njegovoj baki koja je iz Like u Obrenovac došla sa zavežljajem na leđima da bi pred Drugi svetski rat, uz neverovatnu volju i upornost, stvorila pravu malu poslovnu imperiju. Ista ta upornost i rešenost pa i spremnost na žrtvu vodile su je kroz rat kada je trebalo očuvati porodicu i spasavati živote.

Ne čudi što je cela porodica oslobođenje dočekala osiromašena, ali netaknuta. Uloga mater familias tu se ne završava, do kraja života ona čvrsto drži kormilo u svojim rukama pa čak nalazi i odgovarajućeg udvarača za kćerku. Otac dr Nestorovića bio je trgovac i partijski sekretar, kome Partija nikada nije oprostila ženidbu sa lepom ćerkom fabrikanta.

Disciplina gradi karakter

Iako su ga oduvek više zanimale društvene nauke, posebno psihologija, upisao je prirodno-matematički smer u Obrenovačkoj gimnaziji, gde je i pored ogromne strasti prema muzici i sportu bio najbolji đak. Vojnički sistem koji je gimnazija nametnula svojim đacima ispostavio se kao plodonosan jer su iz tog perioda izašle mnoge uspešne generacije:

"Mnoge stvari koje ti u mladosti smetaju,disciplina koja se nameće ili odluke za koje misliš da te ograničavaju na kraju se ispostave kao dobre jer formiraju čvršći karakter," kaže dr Nestorović.

U gimnaziji se bavio sportom i uvek je zamišljao da će mu životni poziv biti muzika ili psihologija, ali kormilo u odlučivanju o daljem školovanju preuzeo je njegov stariji brat: u Branimirovom odsustvu predao je dokumenta za upis na Medicinskina fakultet i tako je naš sagovornik, hteo-nehteo, krenuo putem koji je izgleda morao da se desi.

Kako napominje, medicina mu je oduzela muziku i sport, to su žrtve koje je morao da podnese tokom školovanja.

Radoznalost i spremnost da se angažuje nisu ga napustile ni tokom studija, te ga pitam kako je uspevao da pomiri interesovanja iz tzv. graničnih oblasti i zvaničnu školsku medicinu: "Jako teško, jer je naš fakultet reproduktivan po karakteru. Nema razvoja mišljenja, ni inicijative. Medicina je umetnost, ili bi to trebalo da bude. Tu najveći broj odluka treba da se donosi intuitivno, a ne po svetskim preporukama. Postoje bolesti koje mogu da se leče po nekim standardima, ali gomila obolenja leči se sasvim instinktivno. Ako posmatraš život, vidiš da je on fantastična interakcija različitih pravaca, škola, mišljenja i uticaja. Međutim, zvanična medicina tu interakciju koja rađa intuitivno lečenje jednostavno ne može da prihvati."

Tokom studiranja je, kaže, bilo dosta profesora koji su imali snažan pozitivan i formativan uticaj na njega, a jedan od njih je bio i profesor Mrkulja. On mu je poveravao ozbiljne eksperimente na katedri za biohemiju i tako podsticao da razmišlja i preuzima inicijativu. Ogromna odgovornost koju mu je profesor prepuštao uz reči "Siguran sam da ćeš ti to odlično uraditi" bila mu je snažan podsticaj da poverenje i opravda.