Bilo je svečano tog dana pod svodovima Svetosavskog hrama na Vračaru, prepunom emocija. Prof. dr Nadeždi Basari patrijarh srpski Porfirije uručio je Orden Svetog Save.


Prišla je lagano, u tišini praćena pogledima porodice, prijatelja i svih okupljenih, da primi uzdarje dostojno uzvišenih.

U memoriji će večno biti upisane reči patrijarha:

- Sabrali smo se, danas, lepim povodom da profesorki Nadeždi Basari uručimo visoko odlikovanje naše Svete crkve, Orden Svetoga Save drugog stepena. Obično, kada Crkva nekom dodeljuje orden, ili, neko drugo priznanje, prvo što se mnogi upitaju jeste: koji su razlozi za to? I, većina misli da su u pitanju zasluge vezane za izgradnju Hrama ili nekog, drugog, crkvenog zdanja. Međutim, iz obraćanja trojice paroha iz Hamburga koje je uz svoj predlog Svetom arhijerejskom sinodu dostavio preosvećeni episkop diseldorfski i nemački Grigorije, uočava se da su Vaše zasluge, profesorko Nadežda, ne u podizanju građevina, već u podizanju ljudi koji su Vam se za pomoć obraćali i koje ste lečili i davali im nadu da se i najteže bolesti mogu pobediti...rije

Na ovaj patrijarhov uvod uz koji je pridodao, rečima i brojevima, zasluge i podvige uvažene profesorke, ona je uzvratila najlepšom besedom. Podsetila je da je znamenje kojim je ovenčana "simbol naše duhovne i identitetske vertikale, jer u svom imenu sabira pravoslavno biće naše. Nit koja, kroz sva vremena, povezuje pretke i potomke".

- Svako od nas ima svoju pripovest o toj vekovnoj niti - kazala je. - Iako je ne vidimo očnim, nepogrešivo je spoznajemo duhovnim vidom. I, ma koliko bile različite, jedno im je zajedničko: večne su i neraskidive. Moju nit ispreda sve što jesam, a ponajviše to što sam lekar. I tu se, eto, srećemo Sveti Sava i ja...

Tako je počeo ovaj, po svemu neobičan razgovor. Prelistavanje dosad neprelistane čitanke. Riznice lekcija. Svevremenih poruka i pouka nastalih između Nadinog radnog dana i delića predaha koje je, bez rezerve i u dahu, darovala "Novostima."

- Od moje niti je jako puno ispleteno, i pletivo nije još završeno, a tkanje će trajati i za vreme moga večnoga života, jer se ima šta povezati: svetosavska ljubav, poštovanje, sećanje na pretke i potomke u molitvama. To tkanje je moj odgovor na NJegoševo pitanje koje sebi i drugima postavlja vladika Danilo: "Sada imam sa čim izać' pred potomke i pretke"

Dodala je:

- Ovo priznanje mi je najznačajnije u životu kao potvrda da sam skromni naslednik slavnih predaka koje čuvam u sećanjima i molitvama. Lekarski poziv je harizmatičan, neki kažu da je lekar "Bog u belom", ali baš zato bi svaki lekar trebalo da ne zaboravi hrišćanske zavete.

Ispričala nam je kako se sa Ordenom u njihovu kuću, među decu, uselio ponos nadograđen na vremenima drugačijih podviga, ali, jednako vrednih koje je, ona, u ovo vreme dosegla.

- Deca su bila srećna, ponosna i ganuta, a orden je na zasluženom mestu gde su i druge relikvije naše porodice. Uz ikonu naše slave, Svetog Jovana, koju je naslikao stric moga supruga. Uz pramenje u vosku sa krštenja naše dece. Uz knjige koje svedoče o stradanju u jasenovačkom logoru mnogočlane porodice suprugovog čukundede Danila Basare. Uz pisana predanja o popu Ivi iz Crne Gore i, naravno, uz Orden moga čukunđeda, Jovana Ivovića, profesora istorije i književnosti i direktora Gimnazija u Beranama i Danilovgradu, koji je Orden Svetog Save dobio 1940. godine od kralja Petra Drugog.



Arhiva




Dugo je o neprolaznim vrednostima govorila profesorka Basara kada ju je, u Hramu Svetog Save, zagrlio Orden imena umnog Nemanjića. Podsetila je, tada, i na zaboravljeni medicinski kodeks Hilandara. Zašto je imala potrebu da nam približi put lekara "bezsrebrenika"?

- Imala sam potrebu da to naglasim jer je iz svetosavskog naroda koji sam lečila i koji za to zna, potekao i predlog za dodelu Ordena. Želela sam da i drugi to čuju, zato sam podsetila na medicinski Hilandarski kodeks koji kaže: "Lekar ne sme da bude lakom na novac i da ga to rukovodi pri lečenju bolesnika, nego ljubav prema čoveku kome je pozvan da pomogne."