Demonstracije su izbile pošto je Kraljevina Jugoslavija potpisala Trojni pakt Nemačke, Japana i Italije, a kojim je smenjeno kraljevsko namesništvo koje je predvodio knez Pavle Karađorđević, kao i vlada Dragiše Cvetkovića i Vlatka Mačeka, a na vlast doveden maloletni kralj Petar Drugi Karađorđević.

Vlada Cvetković-Maček potpisala je Trojni pakt 25. marta 1941. godine u Beču, a potpisnici su bili premijer Dragiša Cvetković i ministar spoljnih poslova Aleksandar Cincar Marković, dok je nacističku Nemačku u bečkom dvorcu Belvedere predstavljao ministar spoljnih poslova Trećeg rajha Joahim fon Ribentrop.

To je bio povod za organizovanje vojnog puča, na čijem je čelu bio general Borivoje Mirković, ali i masovne demonstracije građana na ulicama Beograda i drugih gradova.

Posle smene vlade i kraljevskog namesništva, vojni zaverenici su vlast predali tada sedamnaestogodišnjem kralju Petru Drugom Karađorđeviću, koga su zastupali namesnici posle ubistva njegovog oca kralja Aleksandra u Marselju 1934. godine.

Formirana je i nova vlada, na čijem čelu je bio jedan od pučista, komandant Vojnog vazduhoplovstva general Dušan Simović, dok je njen potpredsednik bio akademik Slobodan Jovanović.

Iako nova vlada nije povukla potpis sa Trojnog pakta, nacistička Nemačka iskoristila je puč u Beogradu kao povod za napad na Kraljevinu Jugoslaviju, bez objave rata, koji je počeo 6. aprila 1941. godine bombardovanjem Beograda.

Nastavljen je Aprilskim ratom, koji se završio slomom i kapitulacijom Kraljevine Jugoslavije i okupacijom od strane sila Osovine.

Mnogi istoričari danas smatraju da su upravo Britanci podstakli i podmitili grupu oficira Komande vazduhoplovstva u Zemunu da pokrenu demonstracije, izvrše puč, smene trojno namesništvo na čelu sa knezom Pavlom i na presto dovedu maloletnog kralja Petra II Karađorđevića.

Oni su u noći 26. marta, nakon što je knez Pavle  otputovao u Ljubljanu, predvođeni generalima Dušanom Simovićem i Borom Mirkovićem, dali nalog za aktiviranje svih jedinica kojima su komandovali ostali zaverenici.

U dva sata posle ponoći 27. marta počelo je raspoređivanje vojske na ulicama, posedanje najvažnijih raskrnica tenkovima, hapšenje najviših oficira armije koji se nisu priključili pučistima i opkoljavanje dvora u kome se nalazio mladi kralj Petar, bez ikakvih informacija šta se dešava. Nepuna tri sata bila su dovoljna da u centar Beograda uđu tenkovi i pešadija, da se opkole ministarstva, zauzme Glavna pošta i blokiraju izlazi iz grada. Narednog  jutra u 10 sat pre podne, jedan poručnik pročitao je preko Radio Beograda Kraljevsku proklamaciju, imitirajući glas kralja Petra koji se proglašava punoletnim i preuzima vlast. Sam Petar II ovaj proglas je video tek predeveče. U njemu je takođe general Simović ovlašćen da sastavi novu vladu koja je održala hitnu sednicu i proglasila poništenje Pakta sa silama osovine. Na desetine hiljada ljudi, koje su pučisti podstakli da demonstriraju privrženost Kralju, izašlo je na ulice uzvikujući dobro poznate parole.

Čim se saznalo za puč, ulice su ispunjene masom sveta, a "Beograd je izgledao kao jedna košnica pčela". Pevane su patriotske pesme i uzvikivane parole protiv Hitlera i Musolinija. Među parolama bile su -"Bolje rat nego pakt", "Bolje grob nego rob".

Iako nisu učestvovali u organizaciji demonstracija, komunisti su im se pridružili, unoseći svoje pokliče i parole o savezu sa sovjetima mada se više od pola veka nakon završetka Drugog svetskog rata u školama predavalo da su demonstracije organizovane od strane KPJ-a.

Kao ilustracije isključivo su se prilagale fotografije s parolama "Bolje grob, nego rob", "Bolje rat, nego pakt" i "Živeo Sovjetski Savez", dok je jedna od najčešćih parola - "Živeo kralj" - iščeznula kao da nije ni postojala.

Kuriozitet je i i to da parola "Bolje rat, nego pakt" nije mogla doći od komunista, jer su u to vreme oni podržavali Pakt o nenapadanju, potpisan između Nemačke i SSSR-a, kažu istoričari.