Iako mlađi od mnogih staraca u Skitu, udostojio se bio većih blagodatnih darova nego mnogi od njih.


Od blagodati Božje osećao je kao da mu gori cela unutrašnjost njegova.

Na pitanje svetog Makarija, ko je pravi monah, odgovori Zaharija: “Onaj ko sebe neprestano prinuđava na zapovesti Božje”.

A na pitanje Mojsija, šta znači biti monah, Zaharija skine svoju kamilavku i zgazi nogama pa reče: “Ako čovek ne bude ovako skorušen, ne može biti monah!”

Bio je veliko svetilo među monasima u pustinji i mlad se upokojio u Gospodu.

Danas je početak vaseljenske radosti, pretprazništvo Blagovesti, pa se peva pretprazničko otkrivenje, jer je na Blagovesti arhnđel Gavrilo došao, noseći Djevi blagovest - da će eroditi Isusa Hrista pa joj kliče: Raduj se, blagodatna, Gospod je s Tobom!

" Šta čoveku vredi, Ti Gospode, reče, da sav svet prostrani u svojinu steče, kada mora danas il’ sutra umreti, a stečeno blago njega nadživeti! Šta vredi da krunu on na glavu stavi kad je iza sebe mora da ostavi! Šta mu vredi zlato i hrpa od srebra kad proraste trava kroz suha mu rebra! Šta pomaže svila, biser i jestiva, kad ga sunce više ne sagleda živa! Izgubi li dušu, šta mu svet pomaže?
Telo mu bez duše u grob se polaže, telo mu i duša, oboje umrli. Svako svojim putem svome grobu hrli. Dva mrtvaca tada ljudi sahranjuju, ni za jednim od njih gorko ne tuguju. O nek čuva dušu ko razuma ima, opomenu jasnu Ti si dao svima. Duša je jedino što se može spasti, sve drugo u svetu – i svet će propasti. O Gospode dragi, kad Tvoj savet znamo, još i silu Tvoju i pomoć trebamo.
O pomozi, blaže, našoj grešnoj duši, dim sujete svetske da je ne uguši!"