Danas pravoslavni hrišćani slave dan Svetog velikomučenika Nikite i svetog Josifa Temišvarskog, a po srpskom običajnom kalendaru upravo današnji dan je poslednji trenutak za spremanje zimnice.

Sveti Nikita bio je rodom od Gota, učenik episkopa Teofila Gotskog, koji je učestvovao na Prvom Vaseljenskom Saboru.

Kada knez Gotski Atanarik poče mučiti hrišćane, tada sveti Nikita stade pred kneza i izobliči ga zbog bezboštva i nečovečnosti. Mučen strašnim mukama Nikita sve jače ispovedaše veru Hristovu i moljaše se Bogu s blagodarnošću. I imaše um neprestano uzdignut i udubljen u Boga, a na prsima pod odelom držaše ikonu Svete Bogorodice sa prevečnim Mladencem Hristom, sa krstom u rukama svojim.

Ovu ikonu nosio je sveti Nikita zato što mu se Bogorodica javila i utešila ga.

Najzad mučitelj baci Hristovog vojnika u oganj, u kome on izdahnu, ali telo njegovo osta nepovređeno od ognja.

Drug njegov Marian prenese njegovo telo iz Gotske zemlje (Vlaška i Besarabija) u Kilikiju u grad Mopsuest, gde sagradi crkvu svetog Nikite i položi u njega čudotvorne mošti mučenikove.

Postradao je i proslavio se 372. godine.

Sveti Josif Temišvarski, svetogorski monah srpskog porekla, takođe se slavi na današnji dan.

Ovaj svetitelj srpskog porekla rodio se u Dubrovniku 1568. godine, od roditelja Jovana i Ekaterine, po prezimenu Fusko. Na krštenju je dobio ime Jakov. Vrlo rano, posle završetka škole, otišao je u Svetu Goru i tamo se zamonašio u manastiru Pantokratoru, dobivši ime Josif. Zatim je živeo i podvizavao se u manastiru Vatopedu, pa Hilandaru, Lavri, Ksiropotamu i najzad Kutlumušu, gde je postao i iguman.

Josif je bio smiren monah, veliki molitvenik, i još za života se pokazao čudotvorac. Ove i druge njegove osobine zapazio je srpski Pećki patrijarh Gavrilo I i izabrao Josifa za mitropolita Temišvarskog (1650. godine), jer je Banat i Temišvar, u ovo vreme turske vladavine, bio pod jurisdikcijom Pećke patrijaršije. Kao mitropolit, sveti Josif je razvio široku pastirsku delatnost: putovao je po eparhiji, rukopolagao sveštenike, propovedao i poučavao.

Kod turskih vlasti, čiji je jezik znao, zauzimao se za svoju pastvu i za hrišćanski narod. Radi školovanja crkvenih klirika, osnovao je i svešteničku školu.

Došavši do duboke starosti, sveti Josif se sam povukao u manastir Partoš u Banatu. No pobožni narod je i ovde posećivao svog pastira, dolazeći mu za blagoslov, savete i molitvenu pomoć. Provevši u ovom manastiru oko 3 godine, sveti Josif se tu i upokojio u svojoj 88. godini života, na dan Uspenja Presvete Bogorodice 15. septembra 1656. godine. Sahranjen je pod oltarom crkve koju je sam podigao. NJegove svete mošti nalaze se danas u katedralnom hramu u Temišvaru.

Sveti Josif je smatran svetiteljem i čudotvorcem još za života na zemlji. Trideset godina posle njegove smrti, 1686. godine, sabor Banatske mitropolije naziva ga imenom Sveti Josif Novi. U jednoj knjizi sa svetiteljskim službama na grčkom, đakon Damaskin opisao je više čuda svetog Josifa. Ova se knjiga čuva u manastiru Partašu u Rumuniji.

Sinod Rumunske Crkve uneo je svetog Josifa Novog u svoj kalendar, a 1965. godine to je isto učinila i Srpska Crkva.