Ovaj veliki arhipastir rodio se u Solunu od roditelja bogatih.
Svoju mladost do dvadesetpete godine provede u rodnome gradu, potom napusti dom roditeljski i svetski život i udalji se u Misirsku pustinju.
Pod rukovodstvom opitnoga duhovnika mladi Porfirije se tu zamonaši i provede pet godina.
Onda poseti Svetu Zemlju u društvu sa svojim vernim drugom, inokom Markom.
Blizu Jerusalima podvizavaše se u nekoj pešteri opet pet godina.
No tada se raslabi u nogama te ne mogaše ići. Ipak, puzeći na kolenima, on je stalno posećivao službe Božje.
Jedne noći u viziji javi mu se sam Gospod i isceli ga od neduga u nogama, te posta potpuno zdrav.
Kada bi izabran za episkopa u Gazi, Porfirije se s teškim srcem primi te dužnosti.
U Gazi on zateče samo dvestoosamdeset hrišćana; svi ostali žitelji behu idolopoklonici, i to vrlo fanatični. Samo svojom velikom verom i strpljenjem Porfirije uspe da Gazane prevede u veru Hristovu.
Morao je lično putovati u Carigrad caru Arkadiju i patrijarhu Jovanu Zlatoustu, da ište potporu u neravnoj borbi s idolopoklonicima.
Željenu potporu on i dobije.
Idolski se hramovi zatvore, kumiri poruše i sazida krasna crkva sa trideset mermernih stubova.
Zidanje ovoga hrama pomogla je naročito carica Evdoksija.
Porfirije je poživeo dovoljno dugo da vidi ceo grad Gazu obraćenu u veru hrišćansku, no to tek posle mnogih svojih napora, stradanja i suznih molitava Bogu.
Upokojio se mirno 421. godine. Čudotvorac bio za života i posle smrti.
Mošti mu počivaju i sada u Gazi.