U Srbiji je proteklih godina zabeležen porast siromaštva među najstarijim građanima, a više od 40 odsto njih ima penziju manju od 20.000 dinara. Osim materijalne oskudice, najstariji građani Srbije imaju doživljaj da su na teretu društvu i da ih njihovi sugrađani doživljavaju kao bolesne članove koji su zavisni od tuđe nege i brige.

Ako se ima na umu podatak da se skoro 60 odsto starijih oseća neravnopravno u odnosu na druge građane, ne treba da čudi što su pritužbe zbog diskriminacije na osnovu starosne dobi bile na drugom mestu po brojnosti tokom 2020. godine, pokazuje poseban godišnji izveštaj poverenice za zaštitu ravnopravnosti o diskriminaciji starijih građana i građanki u Srbiji.

– Ako su rasizam i antisemitizam bili dominantni oblici diskriminacije u prošlom veku, ejdžizam (diskriminacija na osnovu godina života) mogao bi da postane najprisutniji oblik diskriminacije u 21. veku. Statistički podaci govore da je svaka peta osoba u Srbiji starija od 65 godina, a naša zemlja je po starosti stanovništva osma u Evropi i jedanaesta na svetu. Ukoliko se nastave sadašnji demografski trendovi, odnosno dalje povećanje broja starijih građana i opadanje učešća mladih, uz depopulaciju sela i uz povećanje broja stanovnika starijih od 80 godina života, neminovno će doći do umnožavanja izazova za ekonomiju i sisteme zdravstvene i socijalne zaštite, kao i penzijskog i invalidskog osiguranja – upozorava poverenica za zaštitu ravnopravnosti Brankica Janković.

U Srbiji živi oko 2.600.000 penzionera, a prema podacima Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje, prosečan iznos januarske penzije bio je 29.378 dinara, dok je prosečan iznos poljoprivredne penzije bio 11.896 dinara. Kada se uporede raspoloživi podaci, dolazi se do zaključka da mesečni iznos penzije manji od iznosa minimalne potrošačke korpe prima preko 75 odsto penzionera.

Ovakva primanja ne omogućavaju ekonomsku sigurnost u starosti, već reprodukuju siromaštvo i zavisnost od drugih članova porodice i društva kao zajednice. Istovremeno, više od polovine korisnika na evidenciji centara za socijalni rad pripada grupi materijalno ugroženih korisnika, dok stariji od 65 godina čine 11 odsto od ukupnog broja primalaca novčane socijalne pomoći.

Imajući u vidu da veliki broj građana ne može da ostvari pravo na novčanu socijalnu pomoć ili im je ostvarivanje ovog prava otežano, a pomoć neophodna, poverenik za zaštitu ravnopravnosti uputio je inicijativu za relaksiranje uslova za ostvarivanje prava starijih sugrađana na materijalnu podršku, kroz izmenu i dopunu Zakona o socijalnoj zaštiti, kaže naša sagovornica.

Ona dodaje da praksa ove institucije pokazuje da je starosno doba kao osnov diskriminacije bio među prvih pet osnova po učestalosti podnetih pritužbi. Tako je starosno doba kao osnov diskriminacije bio drugi osnov po broju pritužbi tokom 2016, 2017. i 2018. godine. Samo je u 2019. godini ovaj osnov diskriminacije bio četvrti po učestalosti, ali je već protekle godine diskriminacija na osnovu starosnog doba ponovo postala drugi osnov po učestalosti broja podnetih pritužbi.

Kada su u pitanju oblasti društvenih odnosa, diskriminacija starijih se ispoljava u gotovo svim oblastima života – od postupaka pred organima javne vlasti, prilikom pružanja javnih usluga, u oblasti socijalne i zdravstvene zaštite, penzijskog i invalidskog osiguranja, rada i zapošljavanja, imovinskih prava, stanovanja, obrazovanja, kulture i sporta, kao i u oblasti javnog informisanja i medija.

Ovaj osnov diskriminacije često se pojavljuje u i kombinaciji s još nekim ličnim svojstvom – invaliditetom, zdravstvenim stanjem ili polom, što je čest slučaj kod diskriminacije starijih osoba s invaliditetom u oblasti pružanja usluga ili korišćenja javnih površina. Na pitanje šta im predstavlja najveći problem u oblasti zdravstva, dve trećine starijih požalilo se na dugo čekanje na specijalističke preglede, nedostatak lekara specijalista i udaljenost zdravstvenih usluga.