„Starenje stanovništva je bez presedana, bez paralele u ljudskoj istoriji, a dvadeset prvi vek će biti svedok još bržeg starenja nego što je to bio slučaj u prošlom veku,“ evidentirala je nedavno faktičko stanje i Svetska zdravstvena organizacija (SZO).

Za većinu to znači ekonomski produktivnije vreme, više vremena za druženje sa porodicom i prijateljima, za uživanje u svemu.

Ta sjajna prilika sadrži međutim i izazov koji reflektuje veću potrošnju za negu i zdravstvenu zaštitu, sredstva potrebna za penzije, ali i ideje o tome šta duži život znači za pojedinca koji treba da nastavi da učestvuje u zajednici na
načine do sada neuobičajene i neočekivane.

Sa starošću naše potrebe, ne samo zdravstvene, postaju složenije, kao i pritisak na sistem socijalne podrške. Mnogi rešenje vide u tome da stariji budu u zajednici sa potomcima zbog emocionalne podrške, a negde i zbog shvatanja da mlađi članovi porodice treba da „vrate dug“ umesto da zauzeti svojim karijerama, odgajanjem dece i vlastitim potrebama stare roditelje odvode u institucije. U tom smislu za „najegoističnije“ proglašeni su potomci u Americi i Evropi, za razliku od azijske i afričke kulture gde je međugeneracijski život neophodna norma.

Ovakvi stereotipi su naravno netačni i plod su generalizacija pošto se u skoro čitavom svetu danas dešava nešto jednako važno kao i kulturne razlike: promena porodične strukture promenila je i odgovornosti za negu, pozivajući
na prilagodljivija rešenja kada je reč o brizi za starije. Drugim rečima, smanjenje tradicionalnih sistema podrške proširene porodice dovodi do većeg oslanjanja na sve šire usluge profesionalne nege.

Kako bi, dakle, onda mogla izgledati briga o starijima u budućnosti?

U Sjedinjenim Državama, koje imaju mnoštvo odličnih (i skupih) vrsta stambenih zajednica dizajniranih da udovolje svim životnim potrebama starijih, najveći broj njih ipak odlučuje da ostane u svojim domovima čak i ako žive sami. Prema istraživanju Američkog udruženja penzionera AARP, koje ima više od 40 miliona članova (a časopis i bilten koje šalje članovima su dve najtiražnije publikacije u SAD), oko 90 odsto starijih osoba želi da ostane u svojim domovima, a većina (82 procenta) bira tu opciju i u slučaju kad im je potrebna svakodnevna pomoć ili stalna zdravstvena zaštita.

U tome se već uveliko oslanjaju na najsavremenije tehnologije koje će po svemu sudeći revolucionisati način na koji podržavamo stariju populaciju. I u razvijenim zemljama Zapadne Evrope, znači u sredinama gde je kulturološki
prihvaćeno i gde se deci „ne sudi“ zato što imaju roditelje u ustanovama za starije, većina starijih želi da ostane u svom domu koliko god je to moguće.

Primetno je, međutim, da i percepcija starijih značajno evoluira pa se oni koji mogu da priušte domove ili zajednice za starije sve češće odlučuju i za tu varijantu. Nekima se sviđa autonomnost zajednice, neki ne žele da žive sa decom
ili nemaju porodicu, ili im je potrebna specijalizovana nega koju porodica ne može da pruži. U Britaniji su sve popularniji domovi za starije na selu (vrlo udobni, pa i luksuzni) koji nude brojne prednosti za fizičko i mentalno zdravlje
korisnika.

Globalizacijom svega pa i starenja oblici organizovane nege dizajnirane prema potrebama starijih, odavno su prešli granice i kultura i kontinenata.

Kina, koja će do 2050. imati više starijih od 65 godina nego što iznosi ukupno stanovništvo Sjedinjenih Država, od 2009. godine agresivno radi na razvoju industrije za stariju životnu dob. U Indiji je situacija još složenija nego
u Kini: dok će ukupna populacija Indije porasti za 40 odsto između 2006. i 2050, populacija starijih od 60 godina za to vreme povećaće se za 270 procenata, što u realnom smislu znači više od 300 miliona starijih do 2050. godine. Zbog toga pionirski modeli kućne ali i organizovane zdravstvene nege „eksplodiraju“ širom Indije nadmašujući nivoom sofisticiranosti modela i vrstom tehnologije za podršku u kući čak i slične napore u Kini.

Trend prati i Brazil za koga SZO predviđa da će do 2025. imati šestu najmnogoljudniji stariju populaciju na svetu. Ova zemlja ima svoje inovatore u nezi starijih, koji u grinfild projektima upravljaju hiljadama nekretnina sa objektima za
pomoć i život starijih. Na sličan način se razvijaju sektori nege u Hong Kongu, Singapuru, čak i u tradicionalnoj Maleziji u kojoj bi starija populacija mogla imati negativan pogled na domove za penzionere. Projekti za starije u ovoj zemlji,
ili na Tajlandu i Filipinima, izrazit su primer da starenje brzo postaje globalizovana ponuda usluga i proizvoda.

Koji god primer da odaberemo, izvesno je da je briga o starijima spremna za transformaciju. U eri u kojoj pametna tehnologija dotiče skoro svaki aspekt naših života, njena integracija u brigu o starijima je prirodan napredak koji proširuje domet pružalaca nege. Umesto straha od budućnosti, valja uvek imati na umu da je svrha i potencijal tog napretka poboljšan život starijih i lakše i udobnije zrele godine, piše Glas osiguranika.