Srpska pravoslavna crkva i vernici obeležavaju Svetog Savu, koji se smatra jednom od najznačajnijih ličnosti srpske istorije.


Aleksandar Raković iz Instituta za noviju istoriju Srbije ističe da je Sveti Sava dao identitet srpskom narodu i stvorio autokefalnu crkvu, da je zaslužan za uspostavljanje državnosti ali i književnosti i prosvete. Danas sve škole u Srbiji Savindan slave kao svoju slavu, a najzaslužnijim nastavnicima i učenicima biće dodeljene nagrade.


"Govorim o običnim građanima, ne govorim o istoričarima i teolozima koji su o Svetom Savi znali jako mnogo. Izašli smo iz perioda ateizacije koji je suzbio to sećanje na Svetog Savu kao osobu koja ne bi bila samo istorijska ličnost, nego kao nekog ko je dao identitet srpskom narodu, stvorio autokefalnu Srpsku pravoslavnu crkvu, preokrenuo poziciju srpskog naroda time što je odabrao da to bude utemeljeno i da to bude pravoslavna vera kao osnovna vera srpskog naroda, deo našeg fundamenta i identiteta", navodi Raković u razgovoru za RTS.

Ističe da sada mnogo više znamo o Svetom Savi, kao i da deca čak od vrtića uče o njemu i na svetosavskim proslavama čitaju o njemu i njegovom delu.

Poručuje da je Rastko Nemanjić, Sveti Sava, bio vizionar.

"On je bio vizionar koji je u jednom teškom vremenu za Pravoslavnu crkvu, Vizantijsko carstvo i Srbiju, kada je Carigrad bio pod okupacijom Latina, to je bila najveća pljačka Carigrada. U to vreme Sveti Sava je došao na jednu izvanrednu ideju da od carigradskog patrijarha koji je stolovao u Nikeji tada traži autokefalnost za srpsku crkvu. To je jedan procep u vremenu kada je bilo moguće da on to dobije iz raznoraznih, pa i političkih razloga, i on je to učinio", dodaje Raković.

Ključni momenat utemeljenja identiteta Srbije


"Njegov stariji brat Vukan je bio rimokatolik, srednji brat Stefan je bio pravoslavac. U tom klackanju Nemanjića da li će se Srbija biti pravoslavna ili rimokatolička zemlja upravo je Sveti Sava udario pečat na to da Srbija bude pravoslavna zemlja i to je odredilo naš identitet do dana današnjeg", ističe Raković.

Zaveštanje Svetog Save i dan-danas je prisutno u tradiciji slovenskih naroda, a Raković kaže da nije reč samo o slovenskim narodima, već i o grčkom narodu i drugim pravoslavnim narodima.

"Sveti Sava je praznik koji slave sve pravoslavne crkve u svetu, to je njegov značaj. On je ogroman za pravoslavlje, jer sa Svetim Savom pravoslavlje se na zapadnom prostoru utvrdilo i proširilo", dodaje Raković.

"Hilandar je suština srpskog identiteta"


Veliki župan Stefan Nemanja 1196. napušta svoje kraljevstvo – Rašku i pridružuje se sinu u manastiru Studenica, gde postaje monah i dobija ime Simeon. Dve godine kasnije, Sava i Simeon osnivaju manastir Hilandar na Svetoj Gori.

Raković ističe da je to od velikog značaja, jer je veoma važno što je Hilandar ostao srpski.

"Hilandar je suština srpskog identiteta. Iako on danas niti se nalazi u Srbiji, niti je deo srpske crkve, on je deo Svete Gore koja je pod Carigradskom patrijaršijom, svi znamo da je taj manastir srpski. Dakle, do te mere je velika važnost Hilandara za naš identitet da svi znamo da je taj manastir srpski", navodi Raković.

Ukazuje i da Hilandar nije bio jedini srpski manastir, bilo ih je još četiri na Svetoj Gori.

"Međutim, vremenom srpski monasi su nestajali iz tih manastira, a onda po nepisanom pravilu su Grci preuzimali te manastire i Hilandar je jedini koji smo uspeli da vratimo iako je i on prelazio i u grčke, pa u bugarske ruke, ali upravo je kralj Aleksandar Obrenović uspeo da vrati Hilandar pod okrilje srpskog pravoslavlja", kaže Raković.

Početkom 13. veka Sava je postao đakon i sveštenik Hilandara, a zatim i arhimandrit u Solunu.

Kada se 1207. godine vratio u Srbiju, sa sobom je poneo i mošti svog oca, svetog Simeona i tako se izmirio s ranije zavađenom braćom Stefanom i Vukanom.

U narednom periodu, tokom prvih decenija 13. veka, srpska država je doživela procvat pod vladavinom Nemanjića.

"Od Stefana Nemanje, pa do cara Dušana postoji jasan kontinuitet i jačanje srpske države, sa carom Urošem promenile su se te okolnosti i posle je došlo do turske najezde i jednog epohalnog istorijskog događaja kakva je bitka na Kosovu 1389. godine koja je trajno promenila istoriju našeg prostora", objašnjava Raković.

Ističe da je srednjovekovna srpska država bila i procvat srpske državnosti i srpske crkve.

"U srednjem veku Srbija nije kaskala za nekim drugim zemljama, u to vreme Zapad je kaskao u velikoj meri", dodaje.

Od Svetog Save možemo da govorimo o srpskoj književnosti


Sveti Sava je i najveći srpski prosvetitelj. Imao je veliki uticaj na kulturno-umetnički razvoj Srbije, posebno na razvoj srpske srednjovekovne književnosti.

"Od Svetog Save mi možemo da govorimo o našoj srpskoj književnosti. Od Svetog Save i njegovog brata Stefana kreće taj razvoj srpske književnosti, počev od biografije koji su napisali o njihovom ocu pa nadalje", ističe Raković.

Naglašava koliko se početaka vezuje upravo za Svetog Savu – početak državnosti zajedno sa njegovim ocem i braćom, početak autokefalne crkve, ali i početak književnosti i prosvete.

Zahvaljujući Savi, Srpska pravoslavna crkva je postala autokefalna, tj. samostalna crkva koja ne zavisi od drugih crkava. Raković ističe da je nešto što je najvažniji za svaki pravoslavni narod da ima svoju autokefalnu crkvu, kao i da je to jednako važno kao kada imamo nezavisnu državu.

Osveta Sinan-paše


 

Pred kraj života Sava kreće na put sa željom da svoj život završi lutajući nekom nepoznatom zemljom.

 

Proputovao je Palestinu, Siriju, Persiju, Vavilon, Egipat i Anatoliju. U Trnovu, prestonici Bugarskog kraljevstva, razboleo se i preminuo 27. januara 1236. godine.

Posle nekoliko neuspelih pokušaja, kralju Vladislavu je napokon pošlo za rukom da prebaci mošti Svetog Save u manastir Mileševa, oko 1237. godine.

Međutim, Sinan-paša ih je oteo i odneo u Beograd gde ih je spalio krajem 16. veka na vračarskom nasipu u Beogradu, gde se danas nalazi jedna od najvećih pravoslavnih crkava na svetu, Hram Svetog Save.

"To je bila osveta Sinan-paše za srpske ustanke na Kosovu i Metohiji, Hercegovini i Banatu. Da bi pripretio Srbima iz Banata, a Banat se sa Vračara može videti golim okom. To je bila pretnja Srbima da treba da zaustave svoj veliki ustanak protiv Turaka. Ali, kao što vidimo, to za srpski narod ima poseban zavetni značaj, svetosavlje je dobilo dodatno na toj zaveti i sećanju na Svetog Savu, jer svetosavlje je fundament identiteta Srpske pravoslavne crkve i srpskog pravoslavlja i našeg naroda, zajedno sa kosovskim zavetom i Pećkom patrijaršijom i svim ostalom elementima koji čine Srpsku pravoslavnu crkvu", ističe Raković.

Posle tog događaja vera u Svetog Savu je bila još jača u narodu, a Raković kaže da su o tome mnogi pisali, "da je ta vera koju je utemeljio Sveti Sava bila toliko moćna za vezivno tkivo srpskog naroda".