Dugogodišnji direktor bolnice Bežanijska Kosa, ugledni lekar, profesionalac,  odgovoran i pažljiv sa pacijentima i veliki prijatelj svima, bio je doktor Fića . Zvali su ga tako, ne samo zbog izvoda iz prezimena već i zbog auta koji je davno vozio a koji mu je tada obeležio imidž i kasniji nadimak.

Čitave vojske pacijenata širom Jugoslavije, prolazile su kroz njegovu kancelariju, baš u 6h izjutra kada ste ga, često posle neprospavane noći, uvek sigurno nalazili, urednog namirisanog i u odelu sa kravatom kako sedi za stolom, ili kako se smeje i već dočekuje, rukuje se, raspoređuje ljude koji dolaze po pomoć za sebe ili nekog svog, a na preporuku. Neki i sami. Svi tretirani podjednako. I tako decenijama.
Bio je otac četvoro dece, najpre dve ćerke iz braka u kom je rano ostao udovac a zatim kasnije i dva sina. Posle ženine smrti, počinje njegova borba za dalji, drugačiji život, podizanje dece bez majke i postizanja svega što mu se isprečilo kao obaveza.
Bio je omiljen i među ljudima ali i među ženama. Poznat je kao doktor u koga se zaljubilo mnogo pacijentkinja i koleginica. A on je, iako čovek kao i svi drugi, živeći kako je mogao, dajući u poslu sebe i više nego što je morao, držao sa strane i kao najvažnije, svoje ćerke, dok nisu porasle, i nije se, do tada ženio.
Bilo je uspona i padova, ali sve je teklo, kako su ljudi voleli da kažu, po Božijoj volji. Bog ga je pazio i u poslu i privatno kada malo zađe u opuštanje sa prijateljima,koji su ga otimali, obožavali! Uvek se sigurno vraćao kući, svojim ćerkama, nekada i u sitne sate, a uvek u 5h ujutro, spreman za posao.
<

[caption id="attachment_29838" align="alignnone" width="900"] Foto: printscreen Youtube[/caption]

Ono što je ovog doktora razlikovalo od ostalih, bila je ljubav prema svim a posebno starijim pacijentima. O njima se, o svakom ponaosob a bilo ih je mnogo, brinuo kao da su mu roditelji. Dočekivao ispred bolnice, pregledao, prosleđivao kolegama, dovodio do mesta gde treba i na kraju pratio do izlaza iz kompleksa bolnice, ostajao u kontaktu i gradio bliska prijateljstva. Svemu tome nije smetala funkcija direktora i načelnika velike bolnice. Ljudi su se kod njega osećali  kao kod oca, iako su mnogi imali i daleko starije godine.
Dešavalo se da doktor Svetomir Filipović, naročito zbog starog pacijenta, putuje u drugi grad da bi ga lično pogledao. Ta priča brzo se širila a i danas se može čuti: "To je bilo samo u vreme doktora Filipovića".
Postoji anegdota čoveka koji je ležao pored njega, kada je, pred kraj života, u svojoj bolnici bio pacijent. Nije bio potpuno svestan. Ušla je čistačica, brisala pod i plakala. Čovek koji je sa njim delio sobu pitao je: "Zašto plačete?" , uspravila se i odgovorila mu tiho:

"Ovo je moj direktor. On me zaposlio, dao mi ovaj hleb. Ne mogu da ga gledam ovakvog!"

Bilo je hiljadu lepih anegdota o velikom doktoru Fići a neke su i šaljive:

-Jedna od njih nastala je, kada je pregledao neku mladu devojku koja je dovedena potpuno klonula, a zdrava. Kratkim pregledom i analizama da je sve u redu i brzim razumevanjem da je tu zbog ljubavne patnje, rekao je, sa svojim čuvenim osmehom: "To ti je, znaš, kad se kao furunčići zagrejete, pa se neko prvi ohladi! Ne brini, idi kući, lepa si i mlada, biće toplijih peći, videćes!"